– Opet nogomet?! Pa kak’ je kod tebe stalno neki šport na TV-u? – zvuči pomalo razočarano Debeli, upavši mi u stan u doba dana kad normalna domaćinstva »starčadi« gledaju vijesti.
– Odriče se gledanja i slušanja vijesti u korizmi… – umjesto mene odgovara Jelica, moja najljepša polovica.
– Bez vijesti?!? Pa to je čisto stanje besvijesti! – užasnut je Debeli, shvaćajući da ne će biti ništa od zajedničkoga gledanja vijesti (uz uključene potpise za gluhe, jer dok skupa gledamo od njegovih komentara ništa se ne čuje). – Pa ne možeš… Pa ne smiješ se ti odreći praćenja vijesti! I to baš sad?!… Sad kad su slijeva i slijeva, hajd’ malo i s centra krenuli po naše glasove… Baš po tvoj glas! Da slušaš, čuo bi kako su počeli spominjati i socijalu, male plaće i sitne mirovine. Čak i Stepinca, da se izbrojimo tko je to za njega, a tko za onu drugu stranu… Još malo i »prohrvatit« će i najljući oponenti Zakona o hrvatskom jeziku, a socijalno osjetljivi bit će i oni s tri stana u metropoli, još neodlučni hoće li za treći auto u garaži izabrat »Teslu« il’ onoga »PLexusa«. Cijeloj naciji Kroaciji započele nizinske pripreme za izbore, a ti ne pratiš vijesti?! Ne može to tako, Vilkec moj…
– Može, može… – odgovaram trudeći se zadržati izgled i smirenost prvih eremita. – Dobro je stanje »bezvijesti«. Čuvam i duh i tijelo. Više ne psujem čak ni »bigulicu« ili »gajde«, a tlak mi je reguliran i bez tableta. Probava postojana, živci mirni, bez stresa sam gotovo kao ona psihički lelujava ženska iz reklame koja je znala ići prije vijesti…
– Ma svejedno, stari, ne možeš ti bez vijesti! Pa o čemu ćeš škrabat u toj tvojoj »pararubriki« ak’ ništ’ ne pratiš? – počinje »prijateljsko« uvjeravanje. – Ak’ ti nisu, makar i bez tona uključene vijesti na telkaču, o čemu ćeš ti, jado, pisati?
– O vaterpolistima! – udaram šakom po stolu. – O pravom športu i pravim dečkima, našim »Barakudama«! Igraju »sve u šesnaest«, a jednako kao »Vatreni«, makar nisu plaćeni ni u šesnaestinu kao nogometaši, i vaterpolisti grleno i vatreno pjevaju Thompsonovu »Lijepa li si«! Sve grmi, dečki s divovskim srcima i plućima, bus kao na valovima!… Nikako im, ovim »dežurnima«, preodgojit taj hrvatski narod u radosti. Ni sa svim svojim vijestima i otvorenim informativama, ni nedjeljnim dvojkama, ni s triput rasprodanim arenama s cajkama! Nikako im nitko ne želi nakon pobjeda pjevat te njihove »Cece« i »Prije«…
– Ha, ha… nisu ni prije! Imaš ti pravo! Ha, ha! – Debeli od smijeha podrhtava. – Vidio sam i ja taj »filmić« bus-Barakuda, čini mi se da su neki iskusniji i »funkcioneri« pjevali malo i »kroz zube«, jer kod nas nikad ne znaš kad će ti i pobjedu prikazat kao poraz… »Oj, Zagoro, lijepa li siiii…« Idem i ja doma ugasit’ vijesti!
