Frazom »poslušan kao anđeo« mahom se služe oni koji anđeosku poslušnost poznaju samo iz druge ruke. Izuzmu li se, naime, zlodusi što se pokoravahu apostolima – a i oni po Kristovu nalogu – anđeli malokad slijede ljudske naputke. Istina, Pismo svjedoči kako Bogočovjeku, »glavi svakoga Vrhovništva i Vlasti« što je iznad svake »Moći i Gospodstva«, »anđeli i sile« koji su »po njemu i za njega stvoreni« svakovrsno »izvršuju naredbe«: kao poslužitelji i tješitelji, žeteoci i ribari, sabirači i naplatitelji, straža i svita, prethodnica i zalaznica. No čovjeku, »malo manjemu od anđela«, koji će anđele i suditi, »služnički duhovi« služe tek po Božjoj zapovijedi ili zagovoru bližnjih. Ipak, nije to zbog anđeoske oholosti, nego zbog ljudske osupnutosti. Čak ni najpribraniji među svetima od anđela ne ištu ništa doli da prime gostoprimstvo ili protumače otajstvo. Iznimkom je Tobija, koji je jednoga od arkanđela odaslao – podići novac.
Jedinstvenost zahtjeva zbog kojega je Rafael morao napustiti dvotjedni Tobijin pir u Ekbatani možda objašnjava činjenicu da je prizor anđeoskoga računovodstva oslikao tek jedan slikar, koji se usto bavio – mjeriteljstvom.
A možda je anđeoski znakovita i činjenica da je Thomas Carwitham osim po tom zanimanju ostao upamćen tek po vještini dočaravanja mladića u letu. Međutim, crtežu »Rafael prima Tobitov novac od Gabaela« kao da manjka upravo anđeo. Smeđim laviranim tušem engleski je crtač, doduše, prikazao sve potankosti Rafaelova novčarskoga poslanstva u Rages, sabrane iz dvaju različitih biblijskih izvještaja: dvije deve, četiri sluge i zapečaćene vrećice s novcem. Ali arkanđelu nedostaje sve po čemu ga se inače razaznaje: i krila i sila, pa i Tobitova zadužnica. Njegov lik u središtu papira ipak odaje gracilna brzina koraka, ali i gracioznost govora kojom Gabaelu povrh neugodne obveznice nudi – svadbenu pozivnicu.
»Kakav sam grč oćutjela kada sam ušla!« prizivala je neugodu svoje redovničke »svadbe« Margherita Martinengo. Premda je talijanska blaženica rođena 1687. – godinu prije engleskoga polihistora – djetinja iskustva u samostanu dočarala kao suštu dosadu, već se s trinaest godina u tajnosti zavjetovala na djevičanstvo. A da na užas obitelji plemićki baršun ostavi zarad grube vune klarisa kapucinki i svjetovnu čast zapečati pokorničkim imenom Mariju je Maddalenu zadužilo nutarnje svjetlo slično anđeoskoj ruci što ju je jednoć zakrilila pred kotačima jureće kočije. No do otajstvenih zaruka »krvava nevjesta« nije kročila ni »kraljevskim putom« najgrubljih poslova ni »stazom trpljenja« posutom iglama i gorućim sumporom. Zavist sestara, tupost duhovnika i krutost poglavarica bili su gorivom »istinske peći« Ljubavi od čijega je plamena uzdisala: »Živim kao stvor izgnan i s neba i sa zemlje.« Anđeoska poslušnost? Polet poniznosti.
