Župa Dobroga Pastira u Brestju kraj Sesveta redovito za oltarom ima čovjeka koji ministrira već četrdeset godina. Riječ je o Stipi Kneževiću, osobi s Downovim sindromom koja svoje životno poslanje i ostvarenje cijeli svoj život doživljava u Crkvi, u župi, ponajprije u suradnji sa župnicima, duhovnim pomoćnicima i časnim sestrama. Svakako i s ostalim ministrantima koji se mijenjaju, a jedino je Stipe sve te godine bio nezamjenjiv. Svi ga u župi znaju, a rijetki su koje i on ne poznaje jer svaki dan s oltara gleda u vjernike poslužujući pri misnim slavljima, nedjeljom neizostavno na poldanjici, a preko tjedna na večernjim misama. Po Stipi je župa u Brestju divan primjer dobre integracije osobe s posebnim potrebama u vjerničku zajednicu.
Stipe je rođen 6. svibnja 1976. u Širokom Brijegu. Majka mu je Anica, djevojački Vuković, rodom iz Studenaca, a tata mu je bio Rade Knežević, također iz okolice Imotskoga. Umro je iznenada prije 17 godina od moždanoga udara.
Anica je ostala sama brinuti se o četvero djece. Najstarije im je danas umirovljena Klara. Ona ima sina Zrinka koji je Stipin vršnjak, a kao ujak i nećak veoma su bliski. Zatim je u obitelji Knežević rođen Mladen koji se sa suprugom i troje djece skrasio u Njemačkoj, radi u građevini. Tonko je invalid Domovinskoga rata, a Stipe je najmlađi. On s bratom i sestrom živi u zajedničkom domaćinstvu s majkom u Novom Brestju, kamo se obitelj pomalo doseljavala, uglavnom sedamdesetih godina. Otac im je radio u Njemačkoj pa su njega malo viđali.
»Stipe je najprije išao u osnovnu školu u Dubec, a nakon toga u školu za učenike s posebnim potrebama u Studentski grad. Odlučili smo da ga ne ćemo pustiti. Učinili smo za njega sve što smo mogli. Trudili smo se i učili s njim, zato je kao Downić dosta napredan«, pripovijeda Stipina sestra Klara. »Osim u školu, išao je na više aktivnosti, osobito na ples u jedan klub u Prečko. Crkva mu je drugi dom, u župi se potpuno ostvaruje. Inače je krasan čovjek. Poslušan je, napravi sve što mu kažemo. U kućanstvu mu gotovo ništa nije problem. Počisti, opere, ode u dućan. Katkad se naljuti, ali to nije često. Rado s majkom igra ‘Čovječe, ne ljuti se’. U crkvi je svakodnevno. Stipe nam svima obogaćuje život.«
Stipe pak rado svjedoči o ispunjenosti u svojoj obitelji. »Svi su mi moji dragi«, govori, »a posebno volim kada me nećak Zrinko vodi na izlete, putovanja. Odveo me i izvan Europe. Kod kuće jako volim crtati, farbati. Rado se družim s prijateljima, posebno želim izdvojiti Ivana iz Španskoga i policajca Emila. Najbolji su mi prijatelji uvijek bili župnici u našem Brestju. Danas je to Zlatko Pavetić. On je meni najbolji primjer dobroga čovjeka. Ministrant sam od osme godine, što znači da ove godine slavim 40 godina ministriranja. Ministrirao sam još u staroj crkvi u kući u kojoj je danas udruga ‘Betlehem’. Prvi mi je župnik bio Branko Picek. On me naučio mnogim stvarima. Za njegovo sam vrijeme primio sve sakramente. On je bio žustar, energičan, gradio je crkvu s narodom, organizirao našu župu. Divan je svećenik bio. S njim sam išao po kućama u blagoslov obitelji. I meni je župnik znao dati zadaću oko izgradnje crkve. Uvijek sam bio s majstorima. Onda smo za župnika dobili Ivana Filipčića. I on je bio jako ugodan čovjek, nježan i fin. U međuvremenu je bilo i drugih svećenika koji su bili duhovni pomoćnici na župi. Svima sam im ministrirao. Uz njih sam upoznao mnoge svećenike, rukovao se s više biskupa. Mnoge sam ministrante naučio ponašanju za oltarom. Neki od njih danas su svećenici i đakoni. Za svoj sam ministrantski rad dobio više pohvalnica i zahvalnica. Današnji župnik Zlatko Pavetić osobito mi je drag. Lijep je i pametan, predrag čovjek. S njim se sve može. Držim da je izvrstan jer s njim mogu o svemu razgovarati. Pravi mi je prijatelj. Na njega se u svemu mogu osloniti. Rado me vodi sa sobom. Poveo me i na više hodočašća. Sreća je što nam je nadbiskup u Brestje uvijek slao dobre župnike.«
Sadašnji brestjanski župnik Pavetić svjedoči da se na Stipu, bez obzira na neka njegova ograničenja, u mnogome može osloniti. »Stipe je dobra duša, sluša, radi, poseban je. Silno je privržen ministrantskom poslu. Zanima ga sve što se događa u župi. Redovito me podsjeća da ćemo imati krštenje, a da ćemo onda imati vjenčanje. Ne ministrira samo svakodnevno na misama, nego dolazi i na proslave sakramenata. Obuče se i bude kraj oltara. Kad kao župnik na vjenčanju pozdravim mladenku, mladenku rado pozdravi i Stipe. Vodi računa o liturgijskim simbolima tijekom godine. Pedantan je i voli znati unaprijed. Toliko voli pjevati da ga katkad treba i utišati.
Ponekad mu treba vremena da prihvati nove stvari. Zna gdje stoji ključ od crkve. On će rado crkvu i zatvoriti. Nikad mu nije problem doletjeti jer blizu stanuje. Blagoslov je u župi imati osobu poput Stipe«, zaključuje župnik Pavetić.
Najdugovječniji brestjanski ministrant ističe da je život u Crkvi njegov život. »To je za mene odredio Bog, a u to su me uputili moji roditelji«, pripovijeda Stipe i nastavlja: »Najvažnije mi je da sam svaki dan u župi. To mi je kao da idem na posao. Našao sam si ja još neke zanimacije. Igrao sam nogomet, košarku, a i vaterpolo, no sve je to bilo prolazno. Samo je župa zauvijek. Župa i župljani. Držim se one: ‘Poštuj ljude i dobro će ti biti.’ Imam iskustvo dobrih župljana. Prema meni su svi ljubazni. I naše časne: Matija, Valerija, Bernardica, dođe i Ivanka. Sretan sam. Trudim se biti najbolji čovjek na kugli zemaljskoj. Mislim da mi dobro ide. Mogu još i bolje. Bog je za mene Spasitelj. Nadam se da ću nakon smrti doći k njemu i da ću doživjeti raj.«
