Iskorak prema dostojanstvenijemu životu zaposlenih u državnom i javnom sektoru u Hrvatskoj donošenje je Vladinih uredaba o novim koeficijentima, platnim razredima i nazivima radnih mjesta. Zaposlenici u državnom i javnom sektoru – vojnici, policajci, profesori, razni tajnici, administrativci, učitelji, informatičari, spremačice, domari… – mogli bi dobiti povećanje plaća u prosjeku između 10 i 15 posto (neki više, neki manje). Ne treba čuditi da je ta mjera možda i prepompozno najavljena, da je donesena i obrazlagana baš u izbornoj godini te da je količina euforije vladajućih zbog »reforme plaća« proporcionalna njihovoj dugogodišnjoj šutnji o potplaćenosti zaposlenika i u državnom, javnom i u privatnom sektoru.
Ipak, u posljednje vrijeme zabrinjava količina selektivnih informacija o gotovo enormnim ekonomskim pokazateljima hrvatskoga napretka, a da oni nisu praćeni porastom etike i uopće poštenja u državnim institucijama, pogotovo kad je riječ o trošenju proračunskoga novca. To doista zabrinjava jer kad se štogod predimenzionira, obično se u pozadini skriva nešto drugo.
Evanđeoski je naputak da se treba radovati s radosnima, a plakati sa zaplakanima. Dakle, moguće je istodobno radovati se svakomu hrvatskomu napretku, u ovom slučaju dijeliti radost s onima koji će dobiti veće plaće, ali istodobno ne zatvarati oči pred nekim drugim zabrinjavajućim pokazateljima. Evo, dok poljoprivrednici diljem Europske unije, a pogotovo u zemljama sa snažnim poljoprivrednim gospodarstvom, prosvjeduju zbog položaja u koji su dovedeni, stidljivo je prošla objava Državnoga zavoda za statistiku da su hrvatska obiteljska poljoprivredna gospodarstva lani u prodaji svojih proizvoda većim tvrtkama zaradila čak 20 posto manje sredstava nego godinu dana ranije. Naime, u usporedbi sa 2022. vrijednost otkupa i prodaje poljoprivrednih proizvoda pala je za 8,4 posto, a to što je vrijednost otkupa od obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava smanjena za 19,9 posto moglo bi značiti da su se trgovački lanci okrenuli otkupu s drugih, jeftinijih tržišta. Time, među ostalim, štite i sebe i gospodarstva svojih matičnih zemalja.
Očito silni financijski poticaji ne mogu dovesti do revitalizacije hrvatskoga sela, a proteklih godina nije nedostajalo poticaja prema onima koji se iz uredskih fotelja »skrbe« za poljoprivredna zemljišta u Hrvatskoj. Još manje će hrvatsku poljoprivredu spasiti prodaja »istočnim susjedima« velike količine hrvatskih poljoprivrednih hektara nekadašnjega Agrokora, o čemu se u ekonomskim krugovima počelo i javno govoriti. U sadašnjem geopolitičkom kontekstu takva bi prodaja bila ravna veleizdaji.
Vrlo dobru analizu razloga prosvjeda poljoprivrednika u Europskoj uniji dali su iz Europske federacije katoličkih obitelji (FAFCE). Upravo u današnjim okolnostima ne treba začuditi što su podsjetili da je zajednički izvorni motiv prvotne europske poljoprivredne politike bilo izbjegavanje nestašica hrane do kojih je došlo tijekom Drugoga svjetskoga rata i njegovih posljedica.
No danas se čini, smatraju u FAFCE-u, da poljoprivredna djelatnost više nije usmjerena na prehranu ljudi, nego na prodaju proizvoda. »Poljoprivrednici više ne postoje kao ljudi koji žive u obiteljima, teritorijima i zajednicama, nego samo kao proizvođači«, zapisali su u svojem mišljenju. U FAFCE-u smatraju i da se sada, primjerice, juri prema iscrpnoj specijalizaciji poljoprivrednih proizvoda, tipičnoj za ideološki konzumerizam, što najzad pridonosi negativnim demografskim posljedicama.
Svakoga dobronamjernoga moglo bi zbuniti što u Europi novca nikad nije bilo više, a istinskoga zadovoljstva manje. Dakle, potrebne su mjere i reforme koje nisu samo financijske naravi, nego i vrijednosne. Istinski dobitnici na izborima bili bi oni koji uspiju spojiti jedno i drugo. Dotad neka se barem iskreno raduju s radosnima i plaču sa zaplakanima.
