Jedan od najpoznatijih obraćenika među hrvatskim književnicima bio je Marin Sabić. Rođen je u Starom Gradu na Hvaru 10. ožujka 1860. U Beču i Grazu studirao je pravo. Pjesme je počeo objavljivati 1882. u »Viencu«. Od 1884. do 1888. radio je kao suradnik zadarskoga »Narodnoga lista«, a onda je otišao u Pulu, gdje je uređivao »Ili diritto croato« (Hrvatsko pravo). Napustivši novinarstvo, radio je kao javni bilježnik u Budvi, a zatim od 1906. do 1922. na Visu, gdje je umro 12. lipnja 1923.
Premda kršten, živio je kao ateist. Prijelomno vrijeme njegova života u duhovnom smislu započelo je 1897., od kada je izgubio vid. Tada je počeo proces njegova obraćenja, kako se vidjelo već u jedinoj zbirci pjesama »Trenutci« iz 1901. Put prema vjeri bio je dovršen nakon njegova sudjelovanja na prvom nacionalnom hodočašću u Lourdes 1908., kamo je pošao i 1909. Tu je, piše, »osjetio Tvorčevu ruku« i doživio Lourdes kao »veličajno pozorište ljudske boli, ljudske samilosti, ljudske bogoljubnosti i čudesne Božje milosti«. O svojem potresnom doživljaju pisao je u »Narodnom listu«, a taj duhovni putopis Matoš je ocijenio kao »preobraženje jednog našeg duha koji vidje i povjerova«.
Potresna duhovna poezija
Pisao je eseje i rasprave, pratio suvremene romanske književnosti, upoznavši hrvatsku kulturu osobito s francuskom književnošću. Posebice je međutim važna njegova uloga u razvoju suvremenoga katoličkoga pjesništva. Sabićevo pjesnikovanje pada naime u vrijeme kada se rađalo naše novo katoličko pjesništvo, pri čemu je on bio »prvi koji je visoko postavio vrijednosne ljestvice hrvatskoga duhovnoga pjesništva kršćanske inspiracije« (B. Petrač).
Nažalost, i on je uskoro nakon smrti bio prešao u dugu književnu tišinu, i to u vrijeme kada se katolička literatura afirmirala, uvelike i njegovim zaslugama, a da je ipak zaboravila na nj. No može se mirne duše reći da je Sabić uz Milana Pavelića te nešto kasnije Izidora Poljaka bio prvak hrvatskoga kršćanskoga pjesništva prvih dvaju desetljeća 20. st., sve do Sudetine pojave. Njegova potresna duhovna poezija i danas odiše nepatvorenim ozračjem istinske duhovne borbe i iskrenoga obraćenja, pa s pravom nosi naslov našega najboljega »mističnoga pjesnika«. (L)
