Tko se danas bavi »anđeoskom terapijom«, najčešće nije vidar koji rabi prirodnu ljekovitost anđeoskoga korijena ili anđeoske trublje, nego vidovnjak koji se ne oklijeva dati na zloporabu natprirodnim silama. No čak i kada čovjeku ne nanose pobol ili pomor, biblijski anđeli rijetko će mu donijeti zdravlje. Jedini su, naime, »pacijenti« nebeskih duhova neplodne supruge Abrahama i Manoaha te »slijepi, hromi i uzeti« u Bethzathi. Ipak – uz iznimku sedamdesetdvojice koju »liječiti bolesnike« šalje sam Sabaot – zdravstvena čudesa Svetoga pisma odreda su djelom ljudi koji druguju s nebeskom vojskom: Abrahama i Ilije, Elizeja i Izaije, Petra i Pavla. Pa i prvomu i posljednjemu Kristovu ozdravljenju prethodi upravo anđeoski pohod. Nije stoga neobično što arkanđeo Rafael duhovnu patronažu nad oboljelima i njihovim njegovateljima nije stekao liječničkim zahvatom, nego ljekovitim savjetom Tobiji: »Ribljom žuči namaži njegove oči!«
Premda različiti biblijski prijevodi arkanđelov savjet proširuju različnim propisima i proroštvima, središnji im je prizor isti: dok Bog Tobitu vraća vid po sinovljevim rukama, Rafael načas nestaje s vidika.
Anđeo ne ozdravlja moću ni prisućem
Nesklad te nevidljivosti s anđeoskom ljekovitošću naznačuje zašto su se slikari biblijskomu prizoru raznolično iznevjeravali – izostavljajući s njega arkanđela ili mu pak dodjeljujući prevlast. Time je znakovitije da je platno koje ispravno dočarava Rafaelovo poslanje oslikao čovjek koji se iznevjerio redovničkomu pozivu. Naime, nakon bijega iz franjevačkoga samostana Bernardo Strozzi slikarski je nadimak Kapucin nadomjestio titulom đenoveškoga monsinjora. No status utemeljitelja mletačkoga baroka nije stekao tek zasićenim bojama i živahnim potezima. Maniristička uznositost i naturalistička čulnost slike »Tobija ozdravlja očevu sljepoću« odaju intuiciju koja uviđa da anđeo ne ozdravlja moću ni prisućem, nego – sućuću.
Premda je Mariana de Paredes Flores Granobles y Jaramillo imala moć čitanja srca, a i udaljene je i buduće događaje vidjela kao da im prisustvuje, sućuti nasićenoj mrtvljenjem valja pripisati njezina brojna izlječenja. No krjepost kojom je sveta Marijana od Isusa jednoj ženi povratila i život, njoj je samoj život oduzela 1645. – godinu nakon Strozzijeve smrti. Naime, nakon što joj je rodni Quito nakon potresa pogodila i pošast, prva se ekvadorska svetica ponudila kao žrtva za svoje sugrađane. Bog je nije iznevjerio, a iz krvi koju su isusovačkoj sljedbenici pred smrt puštali iznikao je bijeli ljiljan. No taj zaštitni znak franjevačke trećoredice tek je osjetilno naznačio poslanje kojim se zanosila u nevidljivosti svojega kućnoga »samostana«. Ruke kojima je ondje danomice prala i krijepila siromahe širila bi i za djecu koju je podučavala vjeri i glazbi. Tko se želi baviti anđeoskom terapijom, ne smije bježati od zova najmanjih.
