»Anđeli obilja« najprozirniji su članovi zloduhe svite koju zazivaju poklonici »novoga doba«. Makar, naime, biblijske duhove redom rese biljezi bogatstva – zlatno oruđe, lanene haljine i krizolitne pojave – nemoguće je u Pismu naći stvorenje koje bi imalo manje veze s imutkom ili probitkom od anđela. Razlog nužne skromnosti »služničkih duhova« iz Kristovih je i Pavlovih riječi o »dvojici gospodara« naslutio još Jeronim: ako ni »Bogu neposlušni« sinovi ljudski ne mogu služiti Bogu i Mamonu, još manje mogu sinovi Božji »poslušni Riječi« služiti Kristu i Belijaru. No i ponad te slutnje za anđeosku sklonost sirotinji svjedoče njihova djela milosrđa: hrana za Iliju i voda za Hagaru, haljina za Jošuu i zaklon za Eleazara, ozdravljenje Sare, oslobođenje Daniela i sahranjenje Lazara.
Nije stoga čudno što je milostinja nagnala Rafaela da Tobitu i Tobiji otkrije »tajnu kraljevu«: pohodio ih je »jedan od sedmorice svetih anđela«!
»Ne dođoh jer se meni svidjelo«, začudno će arkanđeo rastumačiti narav svojega pohoda prije nego što uzleti natrag onomu koji ga je i poslao. No sve do trenutka kada se prikaza Rafaelova oproštaja od ninivskih Židova dohvatio jedan »golobradi mlinar«, ta je začudnost izmicala slikarskim očima. Naime, tek nakon što je Rembrandt Harmenszoon van Rijn uljem na platnu dočarao kako »Arkanđeo Rafael napušta Tobijinu obitelj«, počeli su umjetnici nebeskoga glasnika slikati u punom letu, a njegove zemaljske štićenike u potpunom strahu. Svjetska slava baroknoga »majstora svjetla i sjene« razlogom je što bi i prosječni promatrač njegovu sliku prije svrstao u »drugu amsterdamsku fazu« – obilježenu teatralnim kontrastom i narativnom kompozicijom – nego što bi u njezinu patiniranu zlatu prepoznao stvarnost, staloženost, sućutnost. Sve ono što je Nizozemca vodilo »najvećemu i najprirodnijemu pokretu«: klecaju čovjeka, kliktaju anđela.
Koliko je puta Španjolac Pedro de Betancur y Gonzáles morao pokleknuti pod križem, zna samo anđeo čuvar koji mora da ga je kliktajem pratio. No teret čovjeka poznatijega kao sveti Petar od Svetoga Josipa nije bio slikovite naravi. Franjevački trećoredac koji je smrću 1667. za dvije godine pretekao Rembrandta svake bi noći nosio drveni križ ulicama Antigue Guatemale da sugrađane potakne na obraćenje, pozivajući ih zvoncem i na molitvu za duše u čistilištu. Te začudne pohode malo bi tko svrstao u barokni teatar: u kolibi koja je postala skloništem, lječilištem i učilištem prvi se svetac Srednje Amerike i Kanarskih otoka već proslavio domišljatošću u tješenju žalosnih i poučavanju neukih. Zna li se da je i svojemu Redu betlehemske braće ostavio knjigu savjeta, lako je prihvatiti da je staloženo opraštao uvrjede zbog štovanja Bezgrješne i otrpio nepravdu neuspjela školovanja. Takvo obilje milosrđa i dusima bi se svidjelo.
