Kako će završiti rečenica: »Anđeli čuvaju…« uvelike ovisi o omiljenoj tabloidnoj rubrici govornika. Je li riječ o ljubitelju horoskopa, u rečenici će se naći blizanci, djevice i strijelci; je li riječ o ljubitelju viceva, u rečenici će se naći budale i pijanci; je li riječ o ljubitelju crne kronike, u rečenici će se naći djeca. Sam Krist za pravo će dati tek potonjima: Božje lice, naime, uvijek gledaju anđeli »najmanjih«. No budući da vazda čine volju »Oca sirotâ«, »sinovi Božji« zauzet će se i za ostale »sinove ljudske« koje na svoju propast sablažnjavaju zemaljski »bogovi« – nepravedni sudci. Anđeli tako pohode sirotana Lota i tuđinku Hagaru, izrabljivanoga Jakova i ugnjetenoga Gideona, levita Zahariju i slugu Eleazara, ubogoga Lazara i bezdomnoga Iliju. A dok je sedmerostrukoj udovici Sari arkanđeo pritekao tek jednom, Judita svjedoči da je nad njezinim polaskom, boravkom i povratkom iz asirskoga tabora bdio anđeo.
Nad trojakim svjedočanstvom slavne Manašeove udove – očuvanim samo u Vulgati – s kistom je bdio rijetko koji umjetnik. No slikar koji mu se utekao pokazao je zavidno razumijevanje anđeoskoga pohođenja.
Je li to bilo plodom anegdotalne sporosti ili formalne profinjenosti Giovana Gioseffa dal Solea, teško je utvrditi; no nije teško ustvrditi da se začetnik bolonjskoga rokokoa na ulju na platnu »Anđeo nadahnjuje Juditu« suzdržao i od kićene lascivnosti i od kompozicijske lepršavosti. Unatoč svojemu uresju Judita je smjerna; unatoč anđeoskomu savjetu Judita je stamena. Njezin stav nagoviješta ono što se zbog tamne oskudnosti scenografije ne razaznaje: betulijska je junakinja usred molitve. Slikarski sin time je nadišao i teološke dvojbe koje su nesumnjivo kočile brojne mu učenike. Na vapaj biblijske komandosice »Bog svake sile« ne uzvraća privolom ni potkrjepom, nego prisutnošću anđela; on joj ne blagoslivlja laž, nego – strah.
Gotovo pedeset godina vapila je Marie Poussepin za potkrjepom dominikanskoga poglavara i privolom chartresovskoga biskupa kojom bi njezine sestre »jakobinke« postale dijelom obitelji svetoga Dominika. Premda je francuska blaženica – godinu starija od Bolonjca rođena 1654. – prije toga dočekala i vlastitu smrt, Bog nije uskratio blagoslov trećoredicama koje i danas bdiju nad bolestima svijeta kao Milosrdne dominikanke Marijina prikazanja. No razvidno je da se spoj služenja sirotama i ubogima s duhovnošću učenja i razmatranja u predzorje Francuske revolucije morao činiti dvojbenim svima doli poduzetnici koja je nakon očeva sloma uspješno restrukturirala obiteljsku manufakturu skrbeći se istom o malodobnom bratu. Ipak, inovacije kojima je »ponizna kći Providnosti« reformirala obrazovanje i zdravstvo silovito nadilazi pobožni strah kojim je dolepršala sve do gesla anđela čuvara: »U svakoj osobi služim Isusu Kristu.«
