Premijernom izvedbom monodrame »Bio sam tamo« krajem veljače u kripti sv. Lucije splitske katedrale sv. Dujma autor i izvođač monodrame, profesionalni glumac Pere Eranović započeo je svoje dramsko putovanje diljem Dalmacije, ali i u pojedinim mjestima Bosne i Hercegovine. Iako se bogatstvo dramskoga izričaja može najbolje doživjeti na kazališnim daskama, čemu svjedoči brojna publika na dvadesetak održanih predstava tijekom ovogodišnje korizme, o motivima i odjecima predstave za Glas Koncila govori njezin autor, stalni član drame splitskoga HNK-a.
Nadahnuće romanom i filmom
Nadahnut jednim od najvećih književnih bestselera 20. stoljeća, romanom »Tunika« Loyda C. Douglasa te historiografskim i tehničkim aspektima iz filma »Pasija« Mela Gibsona, glumac Eranović napominje da se u središtu monodrame nalazi svjedočanstvo rimskoga centuriona Marcela Galija. »Po dolasku u Galileju Galije dobiva svoj prvi zadatak: organizaciju smaknuća mjesnoga revolucionara poznatoga po brojnim čudesima, a čiju je tuniku osvojio na kocki. Vrativši se s Pilatove predstave, nepuna 24 sata nakon događaja na Golgoti, onako mamuran, svoju priču gradi na promjenama koje u njemu izaziva Galilejčeva krvava tunika.
Kao ateist ne želi joj pridavati nikakva nadnaravna svojstva, ali postupnim i dubljim uranjanjem u priču Velikoga petka postupno shvaća da u sobi nije sam, dok kroz čitavu ispovijest o političkim spletkama, izdaji te utjecaju krvožedne rulje, prisutnu publiku provodi kroz mučne scene suđenja, kažnjavanja i smrti«, ukratko je predstavu opisao sugovornik.
Opće ideje za predstavu koja će u sebi zrcaliti kršćansku poruku Eranović je u srcu pohranjivao već više od pet godina, no prvotna ideja nije odmah bila vezana uz centuriona. »Misli su me najprije vodile prema Pilatovoj posljednjoj noći odluke, ali stvari su se naglo okrenule nakon prošlogodišnje korizme i čitanja poznate Douglasove Tunike. Upravo sam u tu korizmu ušao kao u osobnu pustinju, što zbog nedostatka molitve i nemogućnosti okoline da mi objasni po čemu je korizma milosno vrijeme, što zbog niza osobnih zavrzlama i razočaranja, dijelom vezanih i uz glumačku profesiju. No u svemu je uslijedio milosni obrat, praćen upravo molitvom Duhu Svetomu, intenzivnom željom i iznenadnim nadahnućem da ispričam trogodišnje iskustvo obraćenja Marcela Galija, kao, uvjetno rečeno, negativca, kojemu se pruža prilika života. I tako je Gospodin na mojoj pustinji kroz nepuna tri tjedna izgradio jedan drugi pogled na dobro znane događaje Velikoga petka koji su tijekom protekle godine sazreli u predstavu kakvu imamo danas«, rekao je.
Publika ima simboličku ulogu
Iako se u predstavi »Bio sam tamo« najprije očituje veliki heroizam, koji svoju okosnicu pronalazi u običnom čovjeku Rimljaninu te Kristovu pogledu koji mijenja i potiče na katarzu, autor monodrame naglašava da se sudioništvo neizravno prelijeva i na publiku. »Galijevo pročišćenje samo je djelomičan iskorak prema publici koja ima simboličku ulogu. Taj simbolizam počiva u nečem što je zaista istinito, ne samo s kršćanskoga aspekta, nego i iz povijesnoga konteksta. Jer spasenjska Kristova uloga ni dandanas ne može bez suigre s čovjekovim angažmanom, a publika tek treba dočekati klimaks predstave koji ujedno otključava puni smisao njezina naslova.«
Budući da je predstava djelomičan spoj osobnoga iskustva i svjedočanstva vlastite vjere, ona je i svojevrstan odgovor na suvremene, nasušne potrebe za dramskim stvaralaštvom koje ne će skrivati temeljne kršćanske poruke. Eranović kaže da mu je upravo na tom tragu nedavno postavljeno pitanje je li Bog izišao iz teatra, odnosno je li njegova prisutnost oprječna današnjim dramskim gibanjima. »Treba reći da se u biti to nikada nije dogodilo, pogotovo ako uzmemo u obzir da je na Božjem tragu nastao suvremeni teatar, i to kroz prikaze Kristove muke. Uostalom, takav je bio i moj unutarnji poticaj kojim sam kroz vlastitu sušu želio pustiti sve kreativne životne sokove koji će ljude potaknuti na razmišljanje i potresti ih, odnosno da im toga raspetoga Krista i Spasitelja donesem i da ga oživim, ne samo simbolički, nego u intenzivnijem obliku«, pojasnio je.
»Tunika je moj suigrač«
Da se posebnost svakoga umjetničkoga djela, pa tako i predstave, otkriva u nebrojenim oblicima i trenutcima, napose kada joj je u središtu Krist, potvrđuje i sam autor, koji je tek naknadno otkrio da tunika nije tek usputni predmet, nego, na neki način, njegov partner na sceni. »To je uočio jedan moj kolega i istknuo da to nije monodrama, nego duodrama. Tunika je podsjetnik da mi nikada nismo sami. A osim što je podsjetnik, ona je i svojevrsna opomena, memento, otvoreni prozor na nebu kroz koji možemo pogledati samo ako se usudimo podići glavu s vlastitoga jada.
Tako da je tunika moj suigrač s kojim na sceni gradim priču i slažem križni put«, ističe Eranović te pojašnjava da se križni put u predstavi oživljava na dvije razine: u jednu ruku oživljava ga dokumentaristički, a s druge strane ima i nečega romantiziranoga.
»Ta i u Douglasovu romanu Marcel Galije u jednom trenutku shvati da u sobi nije sam. No kao prvoklasni rimski ateist, i to u vrijeme cara Tiberija kada je aristokracija bila izrazito ateistička, a kada su predstavnici plebsa, odnosno običnoga puka bili višebošci, Galije ostaje zgrožen i paraliziran te nema hrabrosti pristati na misao da u toj okrvavljenoj tunici ipak ima nešto. Takav je moment suštinski vrlo poveziv i s našom kršćanskom stvarnošću u kojoj možemo tražiti od Gospodina oprost. Međutim, pravi je problem oprostiti samomu sebi. Tu je ono gdje se svi lomimo, kao i glavni lik koji, suočen s Kristovim pogledom, ne može podnijeti teret potpunoga ogoljenja vlastite duše, sve do klimaksa na Golgoti na križu«, napominje Eranović.
Poziv na obraćenje
Iako predstava u sebi ima elemenata prigodnih za korizmu, ali i onih koji upućuju na čovjekovo upoznavanje Krista kao gospodara života, predstavu bi, kaže Eranović, trebalo gledati kao na svevremenu. »Dok sam ju pisao, jako sam dvojio. Jer, kako sam ju prošle godine privodio kraju, pitao sam se je li to predstava koju ću moći izvoditi i izvan korizmenoga vremena. Na to mi je pitanje odgovor dao neupitni kazalištarac don Vedran Torić. Blagoslovio ju je primijetivši da, ako bismo ju svezali u ekskluzivitet korizmenoga vremena samo zato što se odvija u Velikom tjednu, onda bi se i mise služile samo u istom vremenu«, rekao je sugovornik te se osvrnuo na promjenu, odnosno obrat, kao jedno od glavnih uporišta za promišljanje o kanonu: »To je na tragu onoga što je njegovao Dostojevski. U pitanju je sukob pozitivca i negativca, gdje će negativac ili se obratiti ili propasti. Tako i u ovom slučaju.«
Na budućnosti predstave i njezinih daljnjih izvedaba Eranović gleda izrazito optimistično, a tomu u prilog svjedoči promjena koja se ostvaruje kroz publiku, o čemu je progovorio i kroz konkretno iskustvo: »Jedan od velikih poticaja da nastavim ustrajati u ovoj predstavi bilo je i jako svjedočanstvo dviju kolegica, kazalištarki, ali i deklariranih ateistkinja koje su poslije izvedbe u Solinu rekle da ne pamte kada ih je nešto tako potreslo.« Govoreći na tom tragu o budućnosti svojega stvaralaštva, napose onoga unutar kršćanskoga kulturnoga obzora, Eranović zaključuje: »Nisam nikada radio nešto ovako iscrpno i zahtjevno, jer ovo je kapitalno djelo moje karijere. Ipak, mogu potvrditi da su otvorene mogućnosti nekih drugih oblika mojega djelovanja u kojima ću nastojati uključiti kršćanske motive, poput onoga sveprisutnoga, poziva na obraćenje.«