»Anđeli u paklu«, reći će sućutni za zlostavljanu djecu i logorske mučenike, a tankoćutni za potplaćene radnike i životinjske zatočenike. Ipak, u pozadini toga izraza ćuti se zloćudnost koja nasilje nigda ne trpi, nego ga vazda nanosi. Koliko god da je, naime, anđela u paklu, svi su ondje završili zbog nečistoće i neposluha. Premda je Bog u Edenu zmiji namijenio tek da jede zemlju »sveg života svog«, zbačenoga je »keruba zaštitnika« na zemlji dočekao i »oganj posred njega«, a pad Svjetlonošin na zemlju uz »trećinu zvijezda nebeskih« dokončao se tek »u Podzemlju«. Štoviše, Đavlu je za vječnost pripravljeno »jezero ognjeno i sumporno«, a i »anđeli njegovi« »sud velikoga Dana« iščekuju »u mračnom bezdanu«, sputani »vječnim okovima«. Zato se i moglo prignuti »svako koljeno podzemnika« kada »Prvorođenac od mrtvih« siđe u Podzemlje »svezati jakoga«, »propovijedati duhovima u tamnici« i na visinu »odvesti sužnje«.
Da trostruko Kristovo djelo silaska nad pakao nije tek vijenac stilskih figura, nego duhovna stvarnost koja se odvila strjelovitom brzinom, ponajbolje je razabrao istočni majstor koji je i u prezimenu nosio – strjelicu.
Naime, na najpoznatijoj venecijanskoj ikoni Krećanina Markosa Bathasa Strelitzasa, »Silasku nad pakao«, Krist ukrižanim paklenim vratima pritišće okovana Sotonu dok istodobno Adama iz podzemlja izvlači – za zapešće. Ta otmjena gesta odaje minijaturista koji je i filozofske knjige znao produbiti ilustrativnim skicama; praotac se, naime, iz »limba otaca« ne može izvući snagom svojega »staroga čovjeka«. No klasičnu »grčku maniru« pozadinske pozlate i plošne perspektive ikonopisac je izmijenio izostavljanjem oruđa Kristove muke, ali i anđela svake vrste. Nije zato ipak zanemario propovijed koju su i zlodusi morali iskusiti: zaodjeven stiliziranim naborima božanskoga zlata, Uskrsnuli u ruci drži – svitak.
Makar je svojim propovijedima Ivan Avilski obratio dvojicu budućih svetaca – Franju Borgiu i Ivana od Boga – baš se u svitcima pisama kojima je savjetovao i svetoga Petra Alkantarskoga i svetu Tereziju Avilsku krije razlog što ga Crkva slavi kao naučitelja. Ali za razliku od otajstava muke, otajstva uskrsnuća naoko su izočna iz spisa španjolskoga duhovnika rođena 1699., godinu nakon Bathasa. Naoko: jer »apostol Andaluzije« iskusio je da se uskrsnuće duše zbiva tek kada se sve ljudsko u njoj okuje križem. Tek kada je, naime, zov misija i zanos redovništvom zanemario bez oklijevanja, u »suhoći, malodušju i patnji« razabrao je Očev navještaj. No da bi potom segnuo u visinu, čovjeku valja – veli svetac – slijediti strijelca: jedno oko zatvoriti za stvorove, a drugim ciljati na rane Gospodnje. Ako su se zbog njegovih propovijedi bunili zlodusi, bilo je to zato što ni u muci nije vidio zaprjeku da postane sličnim anđelu.
