Danas 88-godišnja Terezija Strmotić iz Biloga Briga, rođena 1929. u Pavlovcima u župi Gornji Lipovac u Slavoniji, rado se sjeća mladosti u prekrasnom selu, nekad punom života, iako dalekom od prometnica i današnjega središta općine – Nove Kapele. Kao i sve djevojke onoga doba, voljela je pjesmu i kolo, a obitelj je redovito molila i odlazila na nedjeljne mise, pa je odrastala uz obiteljsku molitvu, pješačka hodočašća, poljske poslove.
Kad je jednom k njezinu otcu nekim poslom došao Luka Strmotić iz Biloga Briga, Terezijin je otac glasno rekao: »Ovo će biti moj zet.« Svi su to prihvatili kao šalu. No kad je Tereziju jednom prilikom ugledala Lukina majka i rekla: »Ovo će mi biti snaha«, već se dalo naslutiti da će Terezija brzo put Biloga Briga. Tako se i dogodilo 1950. godine. Rodili su petero djece. Jedno je Bog ubrzo pozvao k sebi, a danas su živa dva sina i dvije kćeri, osmero unučadi i 13 praunučadi. Kroz suze je rekla da joj je četrnaesto praunuče nesretnim slučajem poginulo, ali Bog je dao snagu obitelji da vjernički podnese tu bol.
»Kao mlada snaša sve sam radila: orala ‘na volovima i konjima’, išla u šumu i obavljala ‘muške’ poslove, odgajala s mužem djecu, učila ih marljivosti i poštenju. Gospodin je i mog Luku pozvao prije 21 godinu, ali nisam sama. Djeca su oko mene, imam sve«, kazuje baka Reza.
Popravlja maramu na glavi (cijeli život nosi se »šokački«) i ponovno se prisjeća mladosti: »Kako se onda išlo u crkvu! Svake nedjelje i blagdana, preko polja i brda, išli smo u Matičevac (Gornji Lipovac), pjevali, molili krunice. Nisu cure išle u hlačama, kao danas. Nosile smo ‘roklje’, ‘krpane rubine’, odjeću na koju se moralo paziti po kiši i po prašini. Uoči Male Gospe pješačili smo na Gospino polje. Preko brda Biliša orile su se marijanske pjesme. Kakvo je to doba bilo!«
Baka Reza ima od mladosti svoga nebeskoga zaštitnika – svetoga Antuna. Ima i molitvenik sv. Antuna, moli se svako jutro i večer. Posebno rado moli se Gospi. Do ove godine svake je nedjelje pješačila na Gospino polje, a sada je odvezu sinovi ili unuci. Kažu, neka se ne umara »uzbrdo«.
»Slabo spavam po noći, onda rado izmolim po pet-šest krunica, do svanuća, poslije toga me sjećanja opet ponesu u Pavlovce i u doba II. svjetskoga rata i poraća. Onda je iz našega sela nestalo nekih 12 ljudi. Išli smo tada svake nedjelje na Gospino polje u procesiji, molili za nestale. I župnik bi išao s nama. Imala sam brata Antuna. Partizani su ga nedužnoga napadali i tražili. Jedno vrijeme se skrivao. Završio je na križnom putu, no uspio se vratiti kući. Zagledao je lijepu curu u selu, želio se ženiti. No kako se onda i zimi išlo u šumu rušiti drva, tako je i on morao. Dok su radili, klečao je u snijegu. Noga se ‘dala na zlo’, otekla je i gnojila se. Liječnici u Zagrebu rekoše da je jedino rješenje rezati nogu, no majka nije bila za to pa se vratio kući. Njegova ga je djevojka s još jednom kolegicom posjećivala svaki dan i bdjela uz njega, no nije se izvukao. Umro je na svoj 20. rođendan, a nekoliko mjeseci kasnije od žalosti je umrla i majka«, plačući priča baka Reza.
»Tako mi je Bog uzeo brata, mamu, kasnije supruga, pa nedavno praunuka, ali moramo prihvatiti njegovu volju. Pred Ime Marijino bila sam bolesna, a odmalena sam svake godine odlazila u Novu Kapelu na tu ‘godovinu’. Tada, jako bolesna, nisam mogla ići, dok su moji svi otišli. Kad sam ostala sama, učinilo mi se da u sobi vidim svjetlo, kao mjesec i Gospu. Čak sam čitala i što piše ispod Gospe: ‘Ime Marijino, blagoslovljeno’. Kad su se moji vratili s mise, vidjeli su da sam vesela. Gospa me utješila.«
Priča baka Reza da još uvijek plijevi u vrtu, »veže« vinograd, a najradije hekla. Svoj unučadi i praunučadi poklonila je svoje uratke. Neka, kaže, danas-sutra imaju uspomenu na nju.
Višnja Mikić
