Kad se zatvore birališta u srijedu 17. travnja, bez obzira na rezultate, moći će se ustvrditi da je to bila izborna kampanja za zastupnike u Hrvatski sabor tijekom koje je u određenom smislu na vidjelo došlo možda više istine nego u ijednoj dosadašnjoj. Nije više tajna – ni u Hrvatskoj, ni u svijetu – da zastupnici u parlamentima, a posebno članovi vlade, nisu dokraja slobodni jer su dužni prema onima koji mnogim državnim procesima upravljaju iz sjene, što se nerijetko odnosi i na izborne procese. Te se strukture u političkoj teoriji nazivaju »dubokom državom«. Bilo bi odveć jednostavno kada bi te skrivene strukture bile homogene u svojem upravljanju, no često se događa – i u drugim društvima – da se među njima događaju podjele i sukobi. To se onda manifestira napetostima u politici, medijima i kulturi, ali i gospodarstvu. U Hrvatskoj se često u tom smislu još rabi sintagma o utjecaju na ta područja iz »desnoga ili lijevoga krila Udbe«, čime se nastoje koliko-toliko objasniti neki fenomeni hrvatske stagnacije, nazadovanja, korupcije i slično.
No objašnjavanje veze uzroka i posljedica određenih pojava postaje sve teže budući da je Hrvatska već više od desetljeća punopravna članica Europske unije, zajednice zemalja u kojoj je pak, uza sve dobrobiti, na djelu nova, ideološka kolonizacija. I ona ima svoje igrače iz sjene.
Oni koji su u javnosti upućeni u tu domaću i međunarodnu stvarnost često pozivaju skrivene igrače da se, umjesto da vuku konce bez odgovornosti, ako su dovoljno hrabri, kandidiraju na izborima jer bi tako mogli dobiti legitimitet. Koliko je poznato, dosad se nitko od njih nije kandidirao i legitimirao, ali se ipak dogodio iskorak. Za izbore u Hrvatski sabor »kandidirao« se i u kampanju uključio aktualni predsjednik RH. To je postalo krunski dokaz da se može željeti vladati, a da se ne sudjeluje na glasačkom listiću. Tako je na neki način sjena u Hrvatskoj prvi put dobila svojevrstan legitimitet (no i dalje bez hrabrosti kandidiranja). I drugo što se može zapaziti tijekom protekle predizborne kampanje jest zaodijevanje stare komunističke ideologije u neka nova ruha. Ne treba olako odmahivati rukom na tu tvrdnju s argumentiranjem da je davno prošlo doba komunizma i da su to tek tlapnje. Zasigurno se ne će prepoznati tako što će neki vikati: »Mi smo za komunizam.« Djela su im mnogo rječitija.
Naime, na ovim izborima ponovno se među dijelom stranaka razbudilo gotovo pa štovanje komunističkoga diktatora Josipa Broza Tita, ponovno se stalo uz komunistički zakon o pobačaju, ponovno su se željeli ukidati tzv. »vatikanski ugovori«, micati religija iz javnoga života, onemogućavati vjernička događanja na trgovima te nadasve koketirati s političkim vodstvom istočnih susjeda, što se vidi i po tome da su samo rijetki u kampanji spominjali više od 1700 nestalih osoba iz Domovinskoga rata za čije se grobove i sudbine još ne zna.
Kao da se smanjila ona razlika na izborima koja je bila očita 1990., i kao da su porasli apetiti za kompromisima s prošlim vremenima.
Teško je u tom smislu reći koji je bio najsretniji događaj tijekom predizborne kampanje, no poznato je koji je bio najtužniji. Bio je to sprovod 3. travnja 253 osoba koje su, neidentificirane, pronađene u masovnoj grobnici u blizini gospićkoga gradskoga groblja. Riječ je hrvatskim sugrađanima u Drugom svjetskom ratu i poraću koje su ubili zadojenici komunističke ideologije. Boje li se ljudi i dalje komunizma ako je tek stotinjak prisutnih ljudi i političara (koji u svojim govorima na trenutke nisu uspjeli izići iz predizbornoga diskursa) došlo ispratiti dvostruko više žrtava? Prošlo je gotovo 80 godina nakon počinjenih masovnih zločina, a tijela brojnih mučenika u podzemljima hrvatskih sela, gradova i šuma još nisu našla svoj smiraj. Svaka nova otkrivena jama pokazuje koliko je komunizam (bio) poguban, a svaka nova afirmacija komunističkih vrjednota u političkoj suvremenosti pokazuje da ideologija živi. Ako bi se 17. travnja biralo pod tim ključem trajnoga raskida s komunističkom nasljeđem, moglo bi se doći do blagotvornih spoznaja za savjestan odabir.
