Uskrsnuće je vječni i konačni trijumf Gospodina Isusa Krista, potpuni poraz njegovih protivnika i najveći argument kršćanske vjere. Sveti je Pavao rekao da bi vjera bila uzaludna da Krist nije uskrsnuo. Cijelo zdanje kršćanskoga vjerovanja utemeljeno je na nadnaravnoj činjenici uskrsnuća.
Krist Gospodin nije uskrišen: on je uskrsnuo. Bio je mrtav. Lazar je uskrišen. Netko drugi, a ne on, u ovom slučaju naš Gospodin, pozvao ga je u život. Što se tiče božanskoga Otkupitelja, nitko ga nije uskrisio. On je sam sebe uskrsnuo, ne trebajući nikoga da ga pozove natrag u život. Uzeo je svoj život natrag kad je tako htio.
Sve što je rečeno o Gospodinu može se analogno primijeniti na svetu Crkvu katoličku. U povijesti Crkve zbivali su se događaji koji su je održavali na životu protiv svih očekivanja njezinih protivnika, upravo kada se činilo da je nepovratno izgubljena i da su je potkopavali svi simptomi katastrofe.
Prilično je zanimljiva činjenica da joj ponekad u pomoć priskaču neprijatelji Crkve, a ne prijatelji. Na primjer, u najosjetljivijem razdoblju za katoličanstvo poput Napoleonove ere dogodila se krajnje neobična epizoda: sazvana je konklava za izbor Pija VII. pod zaštitom ruskih trupa. Njihov vladar i svi vojnici bili su raskolnici, odvojeni od Katoličke Crkve. U samoj Rusiji prakticiranje katoličke vjere bilo je obuzdavano na tisuće načina. Ipak, u Italiji su ruske trupe osigurale slobodan izbor suverenoga pape upravo u trenutku kada bi upražnjeno mjesto na Petrovoj stolici Crkvi nanijelo tako velike štete da ih, ljudski govoreći, ona možda nikada ne bi uspjela prevladati.
Takva su čudesna sredstva kojima se Providnost služi da pokaže da Bog ima vrhovnu vlast nad svim stvarima. No nije Crkva svoje spasenje zahvalila Konstantinu, Karlu Velikomu, Ivanu Austrijskomu ili ruskim vojnicima. Čak i kad se čini da je posve napuštena i kad joj nedostaju najpotrebniji prirodni resursi za opstanak, sveta Crkva ne će umrijeti. Poput Gospodina, ona će uskrsnuti svojom vlastitom, božanskom snagom. I što je prividno uskrsnuće Crkve neobjašnjivije s ljudskoga stajališta (prividno jer, za razliku od Gospodina, Crkva nikada ne će umrijeti stvarnom smrću), to će njezina pobjeda biti veličanstvenija.
Vazmeno je vrijeme doba uskrsne radosti i slave. Međutim, za Crkvu je vrijeme konfuzije i magle, nejasnoće i sumnje. Gdje leži pouzdanje današnjega vjernika? Da bismo obnovili sve u kraljevstvu Kristovu, ne uzdajmo se u ovu ili onu silu, čovjeka ili ideološku struju, nego u Božju providnost, koja će ponovno natjerati more da se širom otvori, pokrenuti planine i uzrokovati da cijela zemlja zadrhti ako je potrebno da se ispuni božansko obećanje: »Vrata pakla ne će je nadvladati.«
