»Ne znam, lane moje, je li ta priča istinita, ali istina je da je svaka zemlja blagoslovena koju dobar čovjek gazi.« Riječi su to kojima završava priča za djecu pod naslovom »Polje milosrđa« hrvatske književnice Ivane Brlić-Mažuranić. Kao da je, pišući tu kratku pripovijest, imala otvorenu Bibliju te iz nje crpila svoja nadahnuća. Već pogled na tu jednu rečenicu upućuje na svu silinu duhovnih naglasaka te pripovijesti za djecu. Jer čini se da su evanđelja ni više ni manje nego prikaz načina ostanka istinski dobrim ljudima budući da se ne za što je teže – ostati ili postati dobar čovjek? Priče Ivane Brlić-Mažuranić stoga žele biti putokaz prema izgradnji vrijednosti koje će od čovjeka stvoriti dobru osobu te time osobu posredovanjem koje će svijet u kojemu živi biti blagoslovljen.
Svijet pak, barem se tako čini, biva izmijenjen po dobroti ljudi koji ga tvore. Preobrazba svijeta moguća je samo ako se ozbiljno računa na preobrazbu čovjeka, i to onoga u čovjeku što nije vidljivo i provjerljivo na van, a to je higijena njegova duha. Priče Ivane Brlić-Mažuranić pisane su kako bi se izgrađivao svijet duha u djece i mladih. Neki će reći da je sve priče pisala kako bi odgajala prije svega vlastitu djecu, a imala ih je petero.
Istim je pričama odlazila u svijet koji nadilazi ovaj materijalni koji je vidljiv i opipljiv. I baš ta sposobnost odlaženja onkraj onoga što se vidi čini od čovjeka pisca i poetu koji samo prikazuje da je u njemu prisutan odsjaj neba.
Drugim riječima, u stvaranju pripovijesti čovjek odgovara na čežnje svojega srca, a srce biva najispunjenije kada uspijeva izdići se iz svijeta u kojem jest kako bi se usmjerilo u svijet koji ga nadilazi. Zato se u Ivaninim pripovijestima miješaju zbilja i fantazija. Baš kao u svakoga vjernika. Onoga koji trajno živi napetost između »već«, ali još »ne«, kako je govorio primjerice Oscar Culmann. Vjernik je tako uvijek svojevrsni sanjar jer on vidi ono što drugi ne vide. On se nada onomu što sada tek dotiče svojim krhkim proplamsajima vjere. Izdiže se na vrške prstiju ne bi li dohvatio ono u što je duboko uvjeren, a to je život s one strane ogledala. Za sada u istom zrcalu vidi tek sebe i otisak Božjega bića te u to duboko vjeruje, a jednom će vidjeti izvor svojega postojanja. No i prije susreta s izvorom stalno mora vjerovati u svoj korijen. U trs iz kojega izvire njegova životnost.
Priča koju pripovijeda evanđelje pete vazmene nedjelje priča je o trsu koji želi oblikovati vjernika i obnavljati njegov svijet duha. Evanđeoska je to priča koja priziva u svijest možda najvažniju istinu kršćanstva, a to je neraskidiva veza s izvorom kršćanstva. Ivanin imenjak tako govori o nečem što bi trebalo biti tako jasno, a često biva nejasnim. Govor je to o izvoru kršćanskoga života, o Kristu koji je trs. Ivan govori o nesposobnosti bivanja kršćaninom bez povezanosti s trsom, sa srcem života kršćana. Čini se da je više nego ikada potrebno govoriti o tom trsu. U svijetu koji prečesto zaboravlja važnost ostajanja na trsu i važnost bivanja s Kristom i u Kristu. Samim time onaj koji bi to činio biva lišen snage i punoga potencijala svojega kršćanstva.
Jer život kršćana bez snage koja dolazi od samoga Krista jednak je gradnji zgrade bez građevinskoga materijala. Koliko god se mučili graditelji i smišljali planove, bez građevnoga materijala njihovi će napori biti uzaludni.
Ipak, svijet u kojem živi suvremeni kršćanin nije svijet koji nema materijala, nego je svijet u kojem se često s istim materijalom jednostavno ne zna što napraviti. Svijet je to koji stremi prema umjetnosti inteligencije koja često biva lišena zdrave hermeneutike i promišljanja koje bi elaboriralo istu količinu podataka. Stoga se čini da je govor o ostajanju na trsu i samim time s Kristom i u Kristu od presudne važnosti za mudro življenje u stvorenom svijetu. Ostati u Kristu i njegovoj riječi jamstvo je donošenja plodova, a kršćanska egzistencija bez plodova samu sebe dovodi do besmisla i nezadovoljstva. Stoga će se oni koji su u Kristu raspoznavati po plodovima svojega odnosa s Kristom. Jer kršćanin je onaj, kako je i rečeno, koji svijet preobražava svojom osobom i preispitujući svoju vitalnu vezu s Kristom od kojega dolazi snaga za preobrazbu svijeta.
Kršćanin je čovjek koji si neprestano ponavlja kako bez trsa, tj. Krista, ne može učiniti ništa. Time ulazi u poniznost svojega bivanja na zemlji. Sam sebe trajno percipira kao veliku tajnu, a ni u kojem slučaju osobom koja je sama sebi jasna. Jer prvi pad u grijeh pokazuje mu da govor o svojim sposobnostima i autonomiji nema neki smisao jer često nije gospodar ni sama sebe.
To mu pak nije ulaznica u prostor beznađa, nego putokaz prema Kristu koji ga nanovo pridiže gledajući ga pogleda puna sućuti i razumijevanja. I samo oni koji su spremni živjeti tu malenost pred Kristom pod budnim okom vinogradara, odnosno Boga Oca, mogu nanovo pronalaziti ljepotu u svojem kršćanskom životu.
Život je to koji je tada lišen očaja i beskrajne tugaljivosti te neprestanoga žaljenja na svijet koji je iskvaren jer onaj koji u svakom svojem padu nanovo pogleda uprta prema gore vidi Krista, ne ostaje ležati u tami beznađa, nego se trajno raduje jer mu vjera u Krista vraća radost na tmurno lice. O, kako je to veliko, ostajati u Kristu!
