»Hristos voskrese iz mertvih, smertiju smert poprav i suščim vo grobjeh, život darovav«, orio se drevni staroslavenski napjev prohladnoga travanjskoga jutra na početku nedjeljne liturgije u grkokatoličkoj župnoj crkvi Bezgrješnoga začeća Presvete Bogorodice u Lipovljanima. A baš kao što bi bez kora i njegova višeglasja bilo nemoguće doživjeti puninu liturgije istočnoga obreda, upravo je bez lipovljanskoga kora nemoguće doživjeti i puninu prošlosti i sadašnjosti tamošnje grkokatoličke zajednice.
Napjev koji nije prestao odzvanjati od Drohobiča
Spoj staroslavenskoga i ukrajinskoga u liturgiji u lipovljanskoj grkokatoličkoj župi izdanak je napjeva kojima su se stoljećima služili ukrajinski grkokatolici. Naime, Lipovljane, danas najzapadniju slavonsku općinu, koja se nalazi tik uz autocestu koja povezuje Zagreb i istok Hrvatske, čini zapravo šarolik mozaik žitelja. Brojni su njegovi stanovnici potomci raznih naroda koji su zajedno s Hrvatima bili dijelom istoga državnoga i pravnoga okvira – Austro-Ugarske. Zbog prostranih šuma i plodnih ravnica Lipovljane su od 19. stoljeća naseljavali Nijemci, Mađari, Česi, Slovaci, a onda i Rusini i Ukrajinci, mahom s prostora Galicije i iz mjesta koja se nalaze u podnožju uznositoga planinskoga masiva Karpata. Neki popisi stanovništva govore i da u Lipovljanima danas postoje pripadnici čak trinaest nacionalnih manjina. No u višegodišnjim procesima miješnja stanovništva i asimilacije u većinski hrvatski i katolički živalj većini se među tim narodima zapravo gubi trag. Kao svojevrsni relikti zajedničke austrougarske povijesti do danas su preživjela tek poneka prezimena slavenskih naroda iz srednje Europe. Ipak, kao najžilaviji su se pokazali lipovljanski Ukrajinci, koji se više od jednoga stoljeća u Lipovljanima okupljaju oko grkokatoličke župe Bezgrješnoga začeća Presvete Bogorodice.
Ankica Holovčuk, prvi glas lipovljanskoga grkokatoličkoga kora, bila je i naš prvi glas u reportaži o grkokatoličkoj župi. Većinu napjeva koji su i danas u upotrebi u liturgiji ona je naučila još kao djevojčica, i to od supruge grkokatoličkoga župnika Bogdana Miza, čiju tri desetljeća dugu pastirsku službu lipovljanski grkokatolici općenito pamte kao zlatno doba svoje župe. »Mi smo zato sve do danas sačuvali izvorni melos, kojim su se koristili i naši predci iz grada Drohobiča«, pojasnila je te dodala i da je nadaleko poznato kulturno društvo lipovljanskih Ukrajinaca »Karpati« zapravo rođeno iz redova korskih pjevača. U tome je, sudeći prema riječima sugovornice, i ključ za razumijevanje fenomena žilavosti hrvatskih Ukrajinaca u Lipovljanima. Naime, upravo je preko grkokatoličke župe i liturgije na ukrajinskom jeziku – a onda i zbog uloge župe kao jedinoga kulturnoga centra ukrajinskoga naroda u tom kraju – preživio i ukrajinski identitet u Lipovljanima.
Knjigom protiv povijesnoga zaborava
Ankičin suprug Pavlo Holovčuk iznio je više detalja o povijesnom hodu Ukrajinaca od Galicije i Karpata do Lipovljana. Naime, za Ukrajince koji žive danas u Lipovljanima postojala je i jedna »međuetapa« – bilo je to razdoblje od nekoliko desetljeća života u Bosni, pojasnio je Holovčuk. U prvoj polovici mnogi su Ukrajinci grkokatolici zbog ekonomskih razloga krenuli iz Bosne postupno »gravitirati« prema Slavoniji, a definitivni je »okidač« za odlazak bio Drugi svjetski rat i nesnošljivost Srba pravoslavaca. Holovčuk je jedan od aktivnijih grkokatolika u Lipovljanima. Očuvanju identiteta i povijesnoga sjećanja svoje ukrajinske zajednice pridonosi i kao publicist. Autor je više knjiga i radova povijesne i kulturološke tematike. I u njegovu su životu postojale slične »iseljeničke etape«. Rođen je u Bosni, doselio se u Lipovljane, a onda se 1980. odselio na, kako se to onda govorilo, »privremeni rad« u Njemačku, koji doista i jest bio privremen – 2005. vratio se zajedno sa suprugom u mjesto njihove mladosti, Lipovljane.
Da cvijeće podno biste velikoga književnika nikada ne uvene
U prošlosti su se Lipovljani pokazali kao plodno tlo u kojem su stasali intelektualci. Primjerice, naveliko i nije toliko poznat podatak da je hrvatski književnik Josip Kozarac imao još jednu »karijeru«, a to je bila ona šumarska, te da je svoj zanat i znanje izbrusio upravo u Lipovljanima. Zato i lipovljanska osnovna škola nosi njegovo ime, kao i jedna od »ulica kucavica« u mjestu. Nadalje, i lipovljanski su grkokatolici u svojoj stoljetnoj prisutnosti iznjedrili čitavu »plejadu« intelektualaca, među kojima se s pravom može reći da istaknutu ulogu ima grkokatolički svećenik Roman Miz. Sin spomenutoga župnika Bogdana Miza za života je napisao desetke knjiga, a i sam je neko vrijeme bio i lipovljanski župnik i pokretač pastoralne obnove grkokatoličke zajednice.
A »živi svjedok« da se u Lipovljanima drži do kulture velika je bista oca ukrajinske književnosti Tarasa Ševčenka, koja se nalazi u dvorištu uz pastoralni centar i župnikovu kuću. Uz Lipovljane, u Hrvatskoj je bista toga borca za ukrajinsku nacionalnu samobitnost – koji je kao književnik po nekim mišljenjima nadmašio i svoje suvremenike Lava Tolstoja i Aleksandra Puškina – prisutna na samo jednom mjestu, i to u Novom Zagrebu. Da cvijeće podno njegove lipovljanske biste nikada ne uvene, brinu se Ukrajinci grkokatolici.
»Nositeljica našega identiteta upravo je naša grkokatolička župa«
A kako se sadašnjost lipovljanskih grkokatolika nadahnjuje na bogatoj prošlosti više su rekli Ivan Semenjuk i Mirko Fedak, aktivni i kao župljani i kao članovi društva »Karpati«. »Nositeljica našega identiteta danas, kao i u prošlosti, upravo je naša grkokatolička župa. Ona je uščuvala naš identitet, ona nas okuplja i da nema Grkokatoličke Crkve, ne bi bilo ni nikakvoga našega kulturnoga života u Lipovljanima«, pojasnio je Semenjuk. Trenutačno sprema za objavu knjigu o 130. obljetnici doseljenja prvih Ukrajinaca, koja dolazi u ovoj godini, te će se ispreplesti i sa 115. obljetnicom utemeljenja lipovljanske grkokatoličke župe. A prije petnaestak godina, o 100. obljetnici župe, otisnuto je i luksuzno izdanje župne povijesti.
»Danas spašavamo ono što se spasiti može«
»Mi zapravo danas spašavamo ono što se spasiti može. Neki stariji popisi govorili su i o petstotinjak Ukrajinaca grkokatolika u Lipovljanima. Danas je to barem upola manje. Ali i djelovanjem našega društva ‘Karpati’ uspijevamo svoju tradiciju prenositi na mlađe. Drago nam je vidjeti njih u našim nošnjama ili kako plešu naše drevne plesove, kako čuvaju naš jezik«, nadovezao se Fedak. Uz »duo« iz društva »Karpata« među muževima koji su redoviti na liturgiji je i Zlatko Klimčuk. Njegov je, kaže, prvotni zadatak u župi bio onaj zvonara, što je služba koju je »naslijedio« od svojega oca, no uz župnika poslužuje i uz oltar. Inače je svojstvena karakteristika svih sugovornika »okrugloga stola« – lipovljanskih grkokatolika koji su se nakon nedjeljne liturgije okupili u župnom pastoralnom centru da bi čitateljima Glasa Koncila prenijeli dio svoje bogate tradicije i živopisne svakidašnjice – govor na tečnom hrvatskom jeziku, koji bi ponegdje »presjekli« i s ponekom anegdotom na ukrajinskom jeziku.Pritisak asimilacije
Župnik Nikola Stupjak bio je »posljednji među jednakima« za »okruglim stolom« u lipovljanskom grkokatoličkom pastoralnom centru, koji je ujedno srce kulturnoga života tamošnjih Ukrajinaca jer se ondje na svojim probama i susretima okuplja društvo »Karpati«. Da bude posljednji među govornicima tražio je sam jer, kaže, u župi je tek četiri godine i o njezinoj tradiciji pozvaniji su bili govoriti njezini starosjedioci. Većinu svojega svećeničkoga poslanja – čak 35 godina – svećenik Stupjak proveo je kao pastir grkokatolika u Kaniži, nedaleko od Slavonskoga Broda. Oženjen je i otac je četvero djece, a jedan mu je sin također grkokatolički svećenik, »ribar duša«, na samom istoku Hrvatske, u Mikluševcima.
U svojem pastoralu u Lipovljanima župnik Stupjak primjenjuje, baš kao i njegovi prethodno citirani »sustolnici«, načelo »spašavanja onoga što se spasiti može«. Najvidljivije je to u izumiranju i asimiliranju ukrajinskoga grkokatoličkoga stanovništva. Prema blagoslovu obitelji, napominje župnik, župa računa sa stotinjak aktivnih vjernika. No kada bi se išlo »od kuće do kuće«, i usporedilo prezimena, popis Ukrajinaca grkokatolika bio bi barem dvostruko veći. Primjećuje i da postaju učestaliji slučajevi da su, primjerice, djed i baka grkokatolici, a unuci koji žive u istoj obiteljskoj kući već kršteni po rimokatoličkom obredu, ne nužno u samim Lipovljanima, gdje postoji i rimokatolička župa sv. Josipa, nego čak i u susjednim gradovima, u Novskoj ili Kutini. Uz »demografsku zimu«, pritisak asimilacije vidljiv je i u župnim statistikama. Prve pričesti nisu svake godine, a kada se slave, okupljaju po nekoliko djece. Vjenčaju se jedan ili dva para tijekom godine, a krsti se otprilike isto toliko djece, napominje župnik Stupjak.
Raste kult svetca koji je položio život za jedinstvo kršćana
Ranije je lipovljanska župa nekoliko godina bila bez svećenika koji je ondje živio za stalno, pa polako tek trebaju zaživjeti i neke inicijative koje su pomalo zamrle. No, svjedoči župnik, vjernici ne odbijaju poticaje koji dolaze od župnika. Župa je nedavno, zajedno s vjernicima iz Brodskoga Vinogorja, hodočastila i u Poljsku. Župnik je u jednom poljskom svetištu pribavio i preklopnike s krunicom Božjega milosrđa na ukrajinskom, kako bi ta pobožnost zaživjela i među lipovljanskim grkokatolicima, kao plod njihova hodočasničkoga pohoda Poljskoj.
I među lipovljanskim je grkokatolicima na pozitivan odjek naišlo i osnaženje kulta sv. Jozefata Kunčeviča, ubijenoga zbog zagovora jedinstva kršćana u 17. stoljeću. Prošle se godine slavila 400. obljetnica njegova mučeništva, a njegov je relikvijar uz grkokatoličke župe Slavonskoga dekanata obišao i Lipovljane. Veliko okupljanje lipovljanskih grkokatolika prošle je jeseni bilo i u znaku molitve za žrtve holodomora, koju je u župnoj crkvi Bezgrješnoga začeća Presvete Bogorodice predvodio vladika Milan Stipić. Jedan od pastoralnih ciljeva koje je postavio župnik Stupjak je i povratak mladih u grkokatoličku župu. »Ponekad mi i nisu sasvim jasni razlozi njihove nezainteresiranosti, no mlade moramo privlačiti. Bez njih nema ni budućnosti naše župe«, zaključio je župnik Stupjak.
Maleno stado na »zapadnim vratima« Slavonije
