»Pamtim samo sretne dane« (Good Times, Bad Times); hrvatski igrani film; redatelj: Nevio Marasović; sudjeluju: Radko Polič, Stjepan Perić, Zlatko Burić-Kićo
Svaki dugometražni igrani film redatelja Nevija Marasovića (1983.) poseban je po svojem redateljskom postupku i žanrovski različit. Tako je i njegov peti, najzreliji film »Pamtim samo sretne dane«, koji je u kinima, komorna drama s duhovnim elementima odnosa života i smrti i sagledavanja vlastitih postupaka te priprema za odlazak, zatvaranje životnoga kruga, a vizualno postoji scena koja je nalik posljednjoj večeri. Ujedno je i s natruhama nadnaravnoga, meditativnoga i sjetnoga, uz prigodnu glazbu i pjesme. Scenarist je Norvežanin Gjermund Gisvold, koji piše vrlo pronicljivo i dijalozi su veoma važni, te mu je to druga suradnja s Marasovićem. Film je snimljen odličnom kamerom u tamnom koloritu.
Odnos prema poslu i služenju
Glavni lik, starca Hrvoja, utjelovljuje sjajan slovenski glumac Radko Polič, kojemu je to posljednja uloga pa mu je film posvećen. Radnja se zbiva uvijek u istom restoranu u koji on prvi put ulazi za dana, a posljednji put izlazi u snježnu noć. Ondje promatra ljude u raznim situacijama i razgovorima za stolovima. Sluša njihove razgovore i postupno postaje svjestan vlastitih postupaka, pogrješaka i propusta. Shvaća da bi rado mnogo toga promijenio te je spreman reći oprosti i hvala.
Naime, vrlo dobar glumački ansambl je velik, a svaki stol i ljudi okolo njega predstavljaju Hrvoja i njegovu obitelj u važnim i prijelomnim životnim trenutcima. Ne događa se radnja slučajno u restoranu, jer je posebice važan Hrvojev odnos prema poslu i služenju, tko je gazda, a tko služi, te prema sinu koji želi biti konobar. Vrijednosti je bolje naučiti za života…
