Među katoličkim intelektualcima »široke misli« istaknuo se novinar, pjesnik, esejist i pedagog Juraj Jurjević.
Rođen je 5. siječnja 1910. u Brusju na Hvaru. U Šibeniku je 1928. završio Učiteljsku školu, a filozofiju i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1932. godine. Radio je kao učitelj u Rupama kod Skradina, potom kao odgojitelj u srednjoškolskom domu »Kralj Tomislav« u Sarajevu (1932. – 1937.) te kao srednjoškolski nastavnik u Metkoviću (1937. – 1941.). Bio je novinar i dopisnik »Hrvatskoga dnevnika« iz Sarajeva i Metkovića.
Za vrijeme NDH bio je upravitelj Odgojnoga zavoda za privrednu mladež Hrvatskoga radiše i profesor u Učiteljskoj školi u Zagrebu do 1945., kada je osuđen na zatvorsku kaznu. Nakon toga uzdržavao se uglavnom fizičkim poslovima, dok mu 1970. nije omogućeno umirovljenje preko Društva književnika Hrvatske. Umro je u Novom Marofu 5. svibnja 1985.
Oplemenitelj hrvatske pedagoške esejistike
Eseje, književne i kulturne prikaze i osvrte, pedagoške i gospodarske članke te pjesme objavljivao je u brojnim novinama i časopisima. Oglede poučne naravi objavio je u knjigama »Čovjek« (1943.) i »Dubine dobra i pličine zla« (1979.), objavivši i dvije knjige aforizama »Zimzelene starine« (1983.) te »Svakodnevno o (ne)svakidašnjem« (1984.). Poeziju religiozne i domoljubne tematike skupio je u zbirkama »Pjesme«, »Duhopisi« i »Vihor tišine«. Deset njegovih knjiga ostalo je u rukopisu.
Njegova je najpoznatija knjiga »Čovjek«, zbirka ogleda koji su apologija kršćanskoga humanizma. Kršćanska etika bila je sidro njegove misli: »Zato je potrebito da uzor etičnosti usidrimo u nadosjetnoj, transcendentalnoj i upravo Božanskoj sferi. Inače zapadamo u relativizam, koji je svuda, a osobito na etičkom području, tako poguban«, zapisao je jednom zgodom 1944. godine. S ljubavlju je pisao o ulozi majke u razvoju i opstanku hrvatskoga naroda. »Kakve one, takav narod. Bez njihove odgojne suradnje znači graditi kuću na pijesku«, njegov je zapis iz 1941. godine. U tom je duhu »obitelj svakako najvažniji faktor odgoja«. »Uzalud svi pokušaji i napori oko reforme (obnove) društva, ako se obitelj, stožer čovječanstva, ne uredi prema svojoj uzvišenoj svrsi.«
Rado citiran i danas, pisao je misli za zauvijek, širinom kulture originalno oplemenivši hrvatsku pedagošku esejistiku 20. stoljeća. (L.)
