U iščekivanju neslućenoga prvosvibanjskoga maksimirskoga graha s Gibbonijem, htio ili ne htio to priznati, vrijeme tratim pred »malim ekranom«, u postizbornoj kombinatorici. Kao »iskonska konzerva« (da ne reknem baš ortodoksna), još uvijek naivno snatrim kako mi mediji manje lažu ako me »gledaju dok mi govore«, nego po novinama, mrežnim stranicama i portalima gdje već naslovi pršte tolikim senzacionalnim izmišljotinama da nama starijima osim dobra vida treba i dobar želudac, kako bismo se odvažili pa zavirili i u »tijelo« vijesti. U svemu tome, kao kolateralne žrtve moga prekomjerna granatiranja televizijskim vijestima, stradavaju moji stalni i povremeni ukućani, posebice unuci. Petaš David već reagira na toliko »zlostavljajnih« podražaja pa u jednom trenutku počinje onaj toliko očekivani međunaraštajni obiteljski razgovor:
– Ej, deda, a zašto stalno kažu da »nisu sastavili Vladu«? Da je »nemoguće složiti Vladu« jer im »nedostaje još ruku«?… Pa što je to, ta »Vlada«? Koliko je ljudi mora slagati? Je li to nešto komplicirano kao »Lego Minecraft«? Ili nešto još teže, možda kao »Rubikova kocka«? Ne razumijem da postoji nešto što se ne može složiti?
– Ha, kako ću ti to objasniti… Možda je to najsličnije onom velikom »puzzleu« – preplašen kako malenomu objasniti ono što ni sam ne razumijem, ostajem na njegovu terenu igara – divovskoj slagalici od 3 tisuće komada, kakvu baka baš sad slaže na velikom stolu, a ti si lijen pomoći joj…
– Joj, deda, pa tko još u petom razredu slaže »puzzle«?! – odmahuje David, ali učas je konstruktivan. – Ali dobro, sad mi je jasno! Ako je ta Vlada kao »puzzle«, pa makar i od 10 tisuća komadića, to znači da će se već nekako sastaviti. Dosadno je to, mislim slagati toliku slagalicu, ali… »Treba zagrijati stolac!« Tako ti meni kažeš kad mi se ne da učiti ili pisati zadaću, a onda kad se zainatim i »zatvrdoglavim«, napravim sve! Sve riješim! Tako će se i ta vlada sastaviti. Treba se malo pomučiti pa se i najteži zadatak riješi, i najveća slagalica složi…
– Da, osim ako ju se ne slaže s elementima iz četiri različite, kao što to sada radi tvoja baka – podižem glas da me čuje moja ženica Jelica – jer pola njenih »pazlića« rasulo se još prošlog tjedna, pomiješalo s drugim slagalicama i ostalo tu ispod stolića i trosjeda…
– Ma što ti »drobiš«, stari djeda! Evo sam upravo složila cijeli »puzzle«! – slavodobitno uzviknu moja Jelica, nasilu uguravajući zadnji djelić slagalice, da se zvuk »krckanja« kartona čuo jače no glas mršavice TV spikerice. – Bravo ja, sve sam sama složila!
– Baš, ni umjetna inteligencija ne bi tako uspješno od četiri slagalice jednu »napravila«! – bakici Jelici dadoh »pohvalu«, a malenom pouku: – Eto, moj Davide, baš je velika slagalica najsličnija Vladi, odnosno vlasti. Kad ju složiš ovako kao baka, nema bolje »lagalice«, raspadne se sama od sebe čim joj kutiju pokažeš!
