»Smiješan kao anđeo« zadnji je kompliment koji bi tkogod uputio komičaru. Razlog je tomu koliko strahovitost anđeoskih pojava, toliko i strogost njihovih riječi. Premda su anđeli stoga odsutni iz viceva, vicmaheraj im se ne može poreći: jedini ljudski smijeh zabilježen u Bibliji izazvao je upravo – anđeo. A budući da »anđeli malenih« na nebesima »neprestano gledaju lice Oca« koji se smije budalastosti zemaljskih »velikana«, nije čudno što su ih i sami dusi skloni namagarčiti. Pa ako je u kušanju Joba i Krista teško razaznati okrutni humor palih anđela, teže je zadržati smijeh pred kaznama koje su dusi namijenili Babiloncima zbog preuzetnosti, Nabukodonozoru zbog uznositosti, Heliodoru zbog obijesti, a Zahariji zbog malovjernosti. I makar je vrhunac biblijske ironije dosegnuo anđeo što je pohvalio hrabrost plašljivca Gideona, najduhovitiji je ipak onaj koji je Danielu u lavlju jamu za kosu dovukao proroka Habakuka.
Stari Habakuk nije jedini prorok s kojim se anđeo našalio podigavši ga u zrak za kiku. Ali let u kojem je mlađemu kolegi zatočenu među lavovima iz domovine donio ručak jedinstvena je anđeoska pošalica.
Ipak, oksimoronska luckastost te zgode – duhovne dostave proročke kaše u pitomi zvjerinjak – kao da upućuje na njezino skriveno naličje. To bi se moglo reći i za ulje na platnu kojim je Josef Ignaz Mildorfer prikazao kako »Anđeo nosi Habakuka u lavlju jamu da spasi Daniela«. Mnogošto je, naime, groteskno na tom djelu »buntovnika baroka«: anđeo koji inkomodira Daniela usred graciozna rastezanja i gojazan je i golušav, a čovjekoliki lavići vidno se dosađuju u predimenzioniranoj odaji. No iako je starcu u ruke djenuo pogrješno posuđe s pogrješnom hranom – pladanj s ribom – slikarski miljenik Habsburgovaca na njegovu liku nije pogriješio. Habakuk nije ni u zanosu ni u prepasti: dok ga anđeo vuče za kosu, on Danielu – namiguje.
Jedini oblik općenja preostao Jean-Baptisteu Loiru i njegovim svećeničkim suuznicima u pontonskom logoru nadomak Rocheforta bilo je – namigivanje. Naime, stotinama francuskih klerika koji su zbog odbijanja zakletve na vjernost revolucionarnomu ustavu godinu dana zatočeni u dvama prenatrpanim brodovima za roblje čuvari su uvrjedama i batinama branili i molitvu i razgovor. No blaženi kapucin – rođen 1720., godinu nakon Mildorfera – u smrdljivom se potpalublju nije libio ni zapjevati. Ne će pogriješiti tko pomisli da je redovnik poznat kao Jean-Louis iz Besançona i bez oteta mu brevijara napamet pjevao psalme; naličje te raspjevanosti nesumnjivo je bila okrjepa svetoga ulja i posvećenoga kruha koje su izgladnjeli, promrzli i okuženi pastiri prokrijumčarili na brodove smrti. Iz te je okrjepe proizišlo devet njihovih odluka o junačkoj strpljivosti, koje je Loire potpisao anđeoskom gestom: umro je na koljenima. Sa smiješkom.
