Botoks, zdravlje i moral
U Glasu Koncila iz znanstvene perspektive pisalo se o opasnostima botoksa. No zanima me je li botoks, koji je ubrizgan zbog estetskih razloga (da prikrije starost) moralno dopušten za katolika? Postoji li dobna granica nakon koje je katolicima »dopušteno« podvrgnuti se takvu zahvatu i općenito koja je granica između dopuštenih i nedopuštenih estetskih zahvata?
Čitateljica iz Zagreba
Vjerojatno mislite na članak dr. sc. Jadranke Pavić »Tretmani botoksom – Smrtonosna bakterija učinkovit je lijek, ali oprez« koji je objavljen u Prilici u siječnju 2018. u rubrici Zdravlje. Ne ulazeći dublje u sve medicinske tretmane i upotrebu botoksa, pa i estetske zahvate o kojima pišete, možemo reći da je primjena tih tretmana i zahvata moralno opravdana ako je riječ o zdravlju, koje uključuje i naše psihosocijalno stanje, ali se isto tako možemo opravdano pitati zašto bismo na taj način »intervenirali« u svoje tijelo i je li to moralno prihvatljivo. Ako je isključivi razlog u našoj taštini, pa i oholosti, o želji da »pošto-poto« izgledamo drugačijima nego što to doista jesmo (i kako nas je Bog, pa i s našim izgledom koji nije »savršen«, stvorio), nameće se odgovor da za takvo ponašanje nema pravoga moralnoga opravdanja i o tome bismo svi morali voditi računa prije nego što donesemo tu vrstu odluke za koju, vjerujemo da i Vi tako zaključujete, ne postoji »dobna granica« (osim one propisane zakonom).
Trebaju li krizmanicima kumovi?
Može li se pristupiti sakramentu potvrde bez kuma? Primjećujem da se odnedavno o tom pitanju vode rasprave, ali iz njih nije jasno što je »službeno« stajalište Crkve po tom pitanju?
Mate, čitatelj iz Zadra
Možda Vas je na to pitanje ponukalo i naše ranije pisanje o novoj praksi u nekim talijanskim (nad)biskupijama u kojima su biskupi odlučili da krizmanici – privremeno – ne će imati krizmane kumove, a razlog je pastoralne naravi, to jest biskupi ističu kako se uloga krizmanoga kuma shvaća olako, kao da nije riječ o jednom od sakramenata kršćanske inicijacije. Na to upozorava i dr. fra Ivica Jurić u svojem članku »Zašto (ne) treba dokinuti krizmena kumstva (kumstva u Crkvi)?« upozoravajući da je navedena služba danas očito u krizi. »Zapravo u krizi je postojeći pastoral i naš način življenja kršćanstva«, što je dovelo do toga da su neki biskupi »privremeno dokinuli kumstva«. Dr. Jurić u članku navodi odluku nadbiskupa talijanskoga Brindisija, s kojom se ne slaže. Biskup odluku među ostalim opravdava i brigom za siromašne. »Naime, biskup navodi kako neki kumovi upadaju u dugove radi kumstva; dižu kredite da mogu kupiti dar kumčetu«, pa se čini da bi u takvim slučajevima – kako piše – »bilo logičnije kroz nekoliko ciljanih kateheza upoznati krizmanike (i kumove!) s pravim smislom kumstva«, a ne ukidati (privremeno) kumove zbog neugodnosti koje im krivo shvaćeno kumstvo donosi.
Također, neki biskupi objašnjenje za navedenu odluku pronalaze u činjenici da vjernici ionako ne drže do kumstva, da je to crkvena služba samo formalnoga karaktera, koja je izgubila svoju prvotnu važnost te se svela samo na društveni običaj. Osim toga krizmanici, ne vodeći računa o kriterijima Crkve, uzimaju kumove po umnogome drukčijim kriterijima, pri čemu prijateljstvo, interes i krvno srodstvo imaju prednost.« Stavljajući jak naglasak na pastoralni rad i katehezu, dr. Jurić ističe: »Je li ispravnije, osim što je lakše, dokinuti službu kumstva kako bismo smanjili ‘neugodu’ pojedinim distanciranim vjernicima (kao i župnicima) zbog vjernika koji žele biti kumovi, a uopće ne dolaze na misu, ne sudjeluju u aktivnostima župe, nisu crkveno vjenčani itd. ili ih poučiti o pravoj svrsi kumstva? Kumstvo nije samo čast, nego i obveza, odgovornost. Ona nije stvar prestiža ili oportune prigode za stvaranje novih oblika povezanosti s poželjnim, javnim ili bogatim osobama«, nego bi trebala biti »usmjerena na osobe koje su aktivne u župnoj zajednici«. Kada bi doista tako i bilo, i ove bi »privremene mjere« ukidanja kumstva na krizmi postale nepotrebne.
