Ozbiljnim pitanjima i razmišljanjima o naravi i smislu teologije bavio se 18. »Dies theologicus – Teološki dan« Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u srijedu 15. svibnja u dvorani Vijenac Nadbiskupijskoga pastoralnoga instituta. Svoje je punoljetno izdanje godišnji akademsko-teološki skup odlučio posvetiti temi »Značenje teologije?«.
Za izazovni start pobrinuo se već pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško koji je na skupu sudjelovao kao izaslanik velikoga kancelara KBF-a zagrebačkoga nadbiskupa Dražena Kutleše. Skup je otvorio dekan fakulteta dr. Josip Šimunović, a temu je s različitih stajališta pokušalo sagledati četvero predavača: dr. Ivan Šarčević s Franjevačke teologije Sarajevo te dr. Jakov Rađa, dr. Stipo Kljajić i dr. Andrea Filić sa zagrebačkoga KBF-a.
Iznoseći prigovore koji se čuju na račun teologije, biskup Šaško je iznio i svoj »dojam« prema kojem je teologija, općenito govoreći, stekla »široku lepezu uvida u neka obilježja prošloga vremena« te ustanovila »nejasnoće postojećega stanja, što će neki nazvati dijagnozom«, ali pritom ulaže »premalo truda u uočavanju vrijednosti i mogućnosti od kojih istinski živimo«. Biskup Šaško smatra da teologiji i njezinu odnosu prema svim pitanjima ne treba pristupati kao bolesti, nego ju treba otkrivati i živjeti kao lijek. Među načinima na koje se problem pokušava »premostiti« biskup Šaško je spomenuo pridavanje pridjeva »novo« jednostavnim stvarnostima.
»U Crkvi je to npr. ‘nova evangelizacija’ i ‘sinodska obnova’, nastojeći osvježiti teologiju stanovitim eklektičkim posezanjem za tuđim metodama i pristupima pod nazivom interdisciplinarnosti. Tako izvor teškoća koje se tiču teologije ne vidim poglavito u nedovoljnom približavanju drugima, nego u udaljavanju od sebe, od teologije. (…) Ne bismo zato smjeli skladati tužaljke o tome kako teologija gubi na značenju ili nije aktualna, dok sve oko nas u suvremenom društvu, ako se zađe malo ispod površine, viče, vapi, moli za pomoć, a da to ne zove takvim imenom«, rekao je biskup Šaško.
Uz »nadmetanje i sukobljenost« biskup Šaško je detektirao još jedan vapaj suvremenosti: »Suvremeni čovjek, posebno na Zapadu, teško se nosi s ograničenošću« koju nastoji prebroditi »u više trans- inačica« (primjerice transrodnost ili transhumanizam) od kojih svaka ima svoju ideologiju. »I dok Crkva i teologija tamo gdje je bila nosiva paradigma prije 60-ak godina danas nema utjecaj i značenje, teologiji je sasvim neprimjereno zatvaranje, baš kao i Crkvi. Kršćanstvu je vlastita kreativnost… (…) Vazmeno otajstvo govori o živoj prisutnosti Onoga koji je povezao ‘kraj’ i ‘onkraj’. Jer kada se ‘trans-humanum’, ili ‘trans-homo’ prevede, dobije se ‘Übermensch’. Ovdje pak, u povezivanju kraja i onkraja, leži radosna vijest koja muku ograničenosti preobražava u otvorenu i sigurnu nadu. Teologija ima svoje izvore i svoje metode i čim ih više upoznamo, bit ćemo privlačniji i sebi i drugima. Zato molim za sve nas više pogleda prema obzorima života pred nama nego tugovanja za eksponatima u krajolicima iza nas«, zaključio je biskup Šaško.
»Upitnim i sumnjivim poslom« nazvao je bavljenje teologijom dr. Šarčević. Nedostatak interesa za teologiju zbog nedostatka interesa za Boga, religioznosti bez Boga, fideizma ili »lakomislene vjere«; nerazumijevanje pastira; svojevrsna »suptilna inkvizicija«, ali i estradizacija teologije od samih teologa koji »nastupaju po trgovima« – neki su od problema koje je naveo.
U pokušaju odgovora na pitanje koje nameće naslov izlaganja – »Teolog – zagovornik Boga i odvjetnik čovjeka« – dr. Šarčević je rekao da se teolog »teologijom bavi iz vlastitoga religioznoga iskustva«. No pozivanje na vlastito iskustvo Boga krije u sebi opasnost »jer su neki ljudi Boga sebi prisvojili«. No Bog ne dopušta da se njime »maše, buči pred drugima«. Kakav se Bog dakle zagovara? »Bog s kojim se ima odnos. Tada se razvija teodiceja, tj. traženje načina kako opravdati Boga ne samo pred enormnom patnjom svijeta, nego uopće pred ljudima kojima on nije potreban«; kako biti zagovornik koji zastupa Boga »bez interesa, ne kao najamnik«. U stanju u kojem s jedne strane dominira ravnodušnost prema Bogu, a s druge strane zasićenost govora o njemu, predavač zagovara pavlovski »povratak na areopag i na govor o nepoznatu Bogu u kojem živimo, mičemo se i jesmo«; božanskom Bogu koji nam jest blizak, ali nije naš u smislu da bismo ga posjedovali; o slobodnom Bogu koji čini i ono što ne razumijemo. Zagovaranje čovjeka pak proizlazi iz same kristologije i otajstva utjelovljenja te se očituje u odnosu prema posljednjima, prema »grješnima i izgubljenima«, općenito prema drugima. Stoga je »dijalog na svim razinama« u samim temeljima bavljenja teologijom, rekao je dr. Šarčević.
»Suočavanje s dubokim kulturnim preobrazbama« polazišna je zadaća koju je papa Franjo namijenio »teologiji budućnosti« u motupropriju »Ad theologiam promovendam«, objavljenu pred kraj 2023. godine. Iznoseći promišljanja o dokumentu, dr. Rađa je među ostalim sažeo pomake koje »promjena epohe«, o kojoj Papa govori, donosi za teologiju. Nekoć se ona u svojoj potrazi za razumijevanjem stvarnosti i govora naviještanja služila prevladavajućim filozofskim sustavima.
Danas takav sveobuhvatni sustav ne postoji. Osim toga krvavo 20. stoljeće metafizičko je pitanje što/tko je Bog pretvorilo u pitanje gdje je Bog. Za teologiju je to značilo povratak s prevladavajuće metafizičke razine na biblijsku. Upravo je u Božjem milosrđu kao biblijskoj kategoriji predavač prepoznao središnji pojam suvremene teologije, istaknuvši da su, u svjetlu objave i Pisma, milosrđe (ljubav) i istina, ljubav i razum tek prividne alternative i paralelni svjetovi. Teologija treba Isusovim očima gledati na svijet, tj. »poprimiti stil milosrdnoga Samarijanca«, biti »teologija koja izlazi«. »Traže se teolozi koji svojim promišljanjem ‘izlijevaju ulje i vino na rane ljudi’. To ne znači da se teologija treba odreći svoje znanstvenosti, ali znači da i teologija svojim promišljanjem može dati doprinos pokretanju i uspostavi novih procesa i promjena koji streme preobrazbi ranjenoga društva, izgradnji mostova, prevladavanju neprijateljstava, kidanju okova, stavljanju naglaska na ono što povezuje, a ne na ono što dijeli, njegovanju duha zajedništva i novih mogućnosti«, zaključio je dr. Rađa.
»Morali bismo se uistinu ponovno početi baviti temeljnim vjerskim i ljudskim stvarnostima na kojima je kršćanstvo zasnovano, a jedna od tih temeljnih vjerskih istina jest istina o utjelovljenju vječnoga Logosa; o tome da se Bog učovječio, očovječio; da je Božji sin postao čovječjim sinom. Riječ je o središnjem događaju naše vjere«, rekao je na početku svojega izlaganja dr. Kljajić.
Nakon vrlo impresivna promišljanja o utjelovljenju franjevac je iznio pet implikacija koje opet suočavaju i teologe i vjernike sa sasvim konkretnim zahtjevima, koje je predavač također pobliže opisao. Načela glase: »Božjim utjelovljenjem čovjek je postao mjesto Božjega prebivanja: u čovjeku Bog tjelesno prebiva. Činjenice da je Bog sišao s neba na ovaj svijet, da je ovim svijetom hodio, da je ovaj svijet otkupio, da je za ovaj svijet umro i uskrsnuo, govore da je ovo Božji svijet. Činjenica da je Bog postao tijelom, da je tijelo hram Duha Svetoga, znači da teologija ne može promovirati tijelo kao tamnicu duše, kao izvor svih zala. Činjenica da se Bog ‘usvijetio’ govori da zapravo nema mrtvoga kraja, da ne postoje ti krajevi, te osobe ili ti neprijatelji koji bi bili ispod njegove časti. Ako je Bog postao čovjek, ljudi ne smiju postati bogovi – svaki put kad su ljudi htjeli postati bogovi, nije dobro završilo – nego su pozvani postati – ljudi; ljudi po mjeri Isusa Krista.«
