U Glasu Koncila pročitala sam nedavno detaljan izvještaj o novoj knjizi profesora Tončija Matulića koja se bavi teorijom evolucije. Znanstvenici koji se ne izjašnjavaju kao vjernici kažu da je Crkva u svojim stajalištima »kreacionistička«, u smislu da od Darwina prihvaća samo ono što se »uklapa« u njezino naučavanje. No kako bi vjernici uopće mogli prihvatiti Darwina ako on »propovijeda« da je sav život plod »slučajnosti« i rezultat »preživljavanja najsposobnijih«?
Čitateljica iz Zagreba
Evolucija, po sebi, nije u suprotnosti s naukom o Božjem stvaranju svijeta (kreacionizmom), ali svako radikalno stajalište – o kojem i Vi pišete u svojem pismu i koje Vas, čini nam se, brine – Crkvi nije prihvatljivo. Kako biste doznali više o crkvenom naučavanju o stvaranju, preporučujemo ipak da u ruke uzmete Katekizam Katoličke Crkve u kojem je crkveni nauk objašnjen vrlo detaljno i u kojem se ističe i da je »kateheza o stvaranju od temeljne važnosti« (shvatit ćete i Darwinove zablude ili barem ono što mu se pripisuje). »Tiče se samih osnova ljudskog i kršćanskog života: daje jasan odgovor kršćanske vjere na temeljno pitanje koje su ljudi svih vremena postavljali: ‘Odakle dolazimo?’, ‘Kamo idemo?’, ‘Koje nam je porijeklo?’, ‘Koja nam je svrha?’, ‘Odakle dolazi i kamo ide sve što postoji?’ Oba pitanja, o porijeklu i o svrsi, nerazdvojiva su, i odlučujuća za smisao i usmjerenje našega života i djelovanja« (KKC, br. 282). Katekizam nas o stvaranju podučava vrlo trijezno i odmjereno, prihvaća znanstvene spoznaje i istraživanja vezana uz pitanje o podrijetlu svijeta i čovjeka i prihvaća da su ta istraživanja »izvanredno obogatila naše znanje o starosti i razmjerima svemira, o postanku raznih oblika života i o pojavi čovjeka«, ali dodaje kako nas ta istraživanja »pozivaju da se još više divimo veličini Stvoritelja, da mu zahvaljujemo za sva njegova djela i za um i mudrost koju daje učenjacima i istraživačima« (KKC, br. 283). Rekli bismo da je već i to stajalište, koje prihvaća znanstvena postignuća i istraživačke rezultate, a istodobno ističe da je Bog stvorio i svijet i čovjeka, sasvim dovoljan odgovor na Vaše pitanje jer je stvaranje temelj »svih spasenjskih nauma Božjih« koje dosiže »vrhunac u Kristu«.
»I obratno, Kristovo otajstvo baca odlučujuće svjetlo na otajstvo stvaranja otkrivajući svrhu zbog koje je ‘u početku Bog stvorio nebo i zemlju’ (Post 1, 1): od početka Bog je imao u nakani slavu novog stvorenja u Kristu« (KKC, br. 280). Kako je Bog dao čovjeku razum, on traga i za odgovorom na pitanje o početcima, a da »postoji Bog Stvoritelj, sa sigurnošću se može spoznati po njegovim djelima« upravo svjetlom ljudskoga razuma, »iako je ta spoznaja često zamračena i izobličena zabludom«. »Tu pridolazi vjera da učvrsti i prosvijetli razum da pravilno razumije tu istinu«, ističe Katekizam (KKC, br. 286). Naposljetku, mi »vjerujemo da je Bog stvorio svijet po svojoj mudrosti« i da »svijet nije proizvod bilo koje nužnosti, slijepe sudbine ili slučaja« (KKC, br. 295), a »naša pamet kao sudionica svjetlosti Božjeg uma može dokučiti što nam Bog kaže po svome stvorenju, doduše ne bez velikog napora i u duhu poniznosti i poštovanja pred Stvoriteljem i njegovim djelom« (KKC, br. 299).
Zabrinuo me »slučaj« rasprave mladoga svećenika i poznate pjevačice na društvenim mrežama. Premda je svećenik raskrinkao očitu laž koja je protiv njega »lansirana« u javni prostor, ni jedan portal nije povukao objave koje ga optužuju za »napad« na pjevačicu. Treba li se svećenik upuštati u »rasprave« na društvenim mrežama, čak i kada je tako očito u pravu? Ima li svećenik pravo na »samoobranu« u virtualnom svijetu?
Marko
Bilo čija aktivnost na društvenim mrežama, pa i aktivnost svećenika, njegova je osobna odluka. A na tu osobnu odluku svakoga od nas, pa i svećenika, potiču neki motivi. Mladi svećenik o kojem govorite na društvenim je mrežama iz pastoralnih razloga, to jest radi evangelizacije, kako bi se tim suvremenim komunikacijskim sredstvima koja crkveni dokumenti nazivaju »Božjim darom« koristio za širenje riječi Božje, baš onako kako je to Crkva činila stoljećima. Nekada se za širenje evanđelja koristila (iz)govorenom riječju i slikom, nekada knjigom, a onda u suvremeno doba radijem, televizijom i ostalim medijima, danas i društvenim mrežama. Gledajući na medije u tom kontekstu i imajući u vidu plemenite pastoralne nakane svakoga svećenika, redovnika i redovnice, pa i vjernika laika, treba im odati priznanje – pa i zbog toga što se, posebno na društvenim mrežama, izlažu riziku raznih komentatora, među kojima ima i puno zlonamjernih, pa i otvorenih mrzitelja katoličkoga nauka i onih koji se skrivaju iza anonimnosti svojih (najčešće lažnih) profila te vrijeđaju druge (a zapravo tako govore najviše o sebi). I u tom kontekstu svatko, pa i taj svećenik, ima pravo na dobar glas i ugled, kao i na istinu o sebi i logično je i opravdano da je laž o sebi i o svojoj osobi raskrinkao pred svojim »pratiteljima«, to jest onima koji prate sadržaje koje objavljuje. No ne čini nam se da je on »ušao u raspravu« s poznatom osobom koja je o njemu lagala, nego je raskrinkao način na koji je to »tehnički«, a onda i »faktički« učinila. Pri tome mu treba odati i priznanje što je ostao dosljedan sebi i što je opet odgovorio na evanđeoski način: iznio je istinu odmjereno i mirno, potičući na taj način i sve nas da u svojim komentarima i osvrtima budemo poput njega i da na društvenim mrežama svoja stajališta zastupamo na takav način. Mirno, argumentirano, istinoljubivo i trijezno. Važno je čuvati svoje dostojanstvo i svoj ugled u virtualnom svijetu, kao što je to učinio spomenuti svećenik, pa i u raspravama koje bi nas mogle potaknuti na neprihvatljiv stil ophođenja u komunikaciji s drugima, na što on nije »nasjeo«.
