Kako djeci na ispravan način govoriti o starenju i umiranju? Postoji li pravi trenutak za početak takvih razgovora? Treba li se od djece skrivati tugovanje odraslih? Iz »Obitelji i medija« poslužili su se esejom milanske pedagoginje dr. Elene Tibiletti koja navodi: »Jedan od tabua naše kulture upravo je umiranje. Smrt nema mjesta u našim društvima, ona je predstavljena kao poraz suvremene medicine i tehnologije.
Prije nekoliko desetljeća umiranje je bilo shvaćeno kao prirodan dio života, o kojem se govorilo i u obitelji, uključujući i djecu.
To pokazuje i da je u nedavnoj prošlosti vladala ‘epoha zajedništva’ u kojoj su se lakše podnosili obiteljski gubitci i u kojem su postojale čvršće veze prijateljstva koje su ljude u takvim trenutcima snažile.«
Iz »Obitelji i medija« ponudili su i primjer animiranoga filma koji sažima zamisao talijanske pedagoginje. Riječ je o filmu »Nebesa« (u engleskom izvorniku: »Up«) iz 2009. godine. Protagonisti filma Ellie i Carl supružnici su koji ne mogu imati djece, a prošli su i nekoliko gubitaka djece u trudnoći. »Ellie i Carl uspijevali su se nositi s takvim gubitcima jer su se držali zajedno, zajedno su se nadali boljemu, zajedno su smišljali planove«, pojašnjavaju iz »Obitelji i medija«.
Oni dočekuju i starost skupa, a prva umire Ellie. Carl, shrvan tugom, prepušta se i sam umiranju. No u tom trenutku upoznaje novoga prijatelja, dječaka kojega je zavolio poput vlastitoga unuka i s kojim se odvažio upustiti u avanturu na Rajskim slapovima. »U najgorim trenutcima života, čak i kada izgubimo važnoga člana obitelji, uvijek možemo naći nekoga tko će nam vratiti osmijeh na lice«, zaključuju iz »Obitelji i medija« na tragu animiranoga filma »Nebesa«.
