O svojem putu u slobodu svjedoči hrvatski branitelj Anđelko Burilo, koji danas sa svojom obitelji živi u zagrebačkom naselju Sesvete. »Rođen sam u Vukovaru, a s roditeljima sam do Domovinskoga rata živio u Bapskoj. Roditelji su mi iz Dalmacije, otac iz Garjaka, selo Burilo, a majka iz Ježinaca, selo Božinovići. Doselili su se u Slavoniju za vrijeme izgradnje hidroelektrane Peruča kada se većina stanovništva morala odseliti. Moji su roditelji otišli u Slavoniju. Mjesto Bapska u kojem smo živjeli malo je hrvatsko mjesto s prekrasnom crkvom na kojoj je još za vrijeme komunizma stajao hrvatski grb na kojemu je pisalo: »Još nas ima, još Hrvata!« Kada su taj grb komunisti htjeli skinuti, mještani su se ‘digli na noge’ i s vilama, motikama i raznim oruđem krenuli braniti grb. I tako je ostao do dandanas.«
Nakon završetka srednje škole i odsluženja redovitoga vojnoga roka Anđelko je bio zaposlen u osječkom poduzeću »Niskogradnji«. Kada je počeo Domovinski rat, imao je 22 godine. Prateći događaje koji su se zbivali ’91., osjetio je da mora nešto učiniti. O tome svjedoči: »Okidač je bio kada su Srbi mučki ubili naših dvanaest redarstvenika u Borovu Selu. Tada sam se dragovoljno prijavio u Zbor narodne garde. Tako sam od samoga početka sudjelovao u obrani Vukovara. Kada sam otišao, nisam ni slutio da će rat tako dugo trajati. U nepunih mjesec dana ranjen sam dva puta. Prvo ranjavanje bilo je na Trpinjskoj cesti gdje su mi gelerima ozlijeđene noge. Čim sam se u bolnici malo oporavio, vratio sam se na ratište te sam nedugo nakon toga ranjen u Borovu naselju. Geler mi je ostao u blizini pluća i još nije izvađen. No ni jedno ranjavanje nije me zaplašilo. Onaj osjećaj zajedništva u kojem su suborci spremni dati život jedan za drugoga neopisiv je doživljaj. Kada bismo danas imali samo mali postotak toga zajedništva, Hrvatska bi procvjetala«, navodi Burilo. Osim istočnoga, prošao je i druga bojišta, a posebno južno i sjeverno, na kojemu je treći put ranjen. Završetkom rata ostao je u Hrvatskoj vojsci do 2001. godine, kada je dolaskom »Račanove vlasti« dobio odluku o umirovljenju.
No povratak u slobodu nakon boravka na prvim crtama bojišnice te svjedočenja pogibiji brojnih suboraca i prijatelja nije bio jednostavan. »Velik problem nakon rata bila je socijalizacija. Buka, iznenadni zvukovi, sve je to djelovalo stresno, na sve sam reagirao jer tako sam naučio tijekom rata. Osim toga, pojavile su se nesanice, buđenja noću i razmišljanja, i to je vrlo teško. Nisam želio uzimati nikakve lijekove jer sam vidio kako oni umrtve ljude. Želio sam funkcionirati i biti produktivan. Kada sam imao nesanice i pritisak, ustajao sam i trčao noću gradom bez cilja. Na primjer, u dva u noći izišao bih iz sobe i trčao dva, tri sata po gradu do iznemoglosti. Tada bih se vratio u krevet i zaspao. To je bio moj sedativ. To je trajalo godinama. Kada mi je bilo jako teško, sam sebi sam govorio: ‘Što je moj život vrjedniji od prijatelja koji su poginuli?’ To me tjeralo da postavljam ciljeve u životu. Mislim da čovjek prvo treba posložiti sve u svojoj glavi. Nakon toga zasnovao sam i obitelj i imam dva sina, Antu i Roka, a obitelj je najjače uporište kada je čovjeku teško.«
»Velik problem nakon završetka rata bilo je i umirovljenje branitelja. Velik dio njih nije želio mirovinu, željeli su raditi. No s Račanovom vlašću počela je ‘čistka’. Od ratnika branitelji su postali teret države, trebalo ih se riješiti, odbaciti kao staru krpu, što je bio udar na njihovo dostojanstvo i samopoštovanje. Stupce medija punile su priče o braniteljima koji su tobože zlostavljači, neradnici, ovisnici, otpadnici. Na udar je došla i Katolička Crkva koja je od početka rata bila uz branitelje, snažila nas. Poznato je da su branitelji odlazili na ratište s krunicom oko vrata. S ‘Milanovićevom vlašću’ sve to je dosegnulo kulminaciju. Branitelji i Crkva bili su stavljeni na stup srama, ismijavani, omalovažavani. Dakle, sve naše vrijednosti bile su omalovažene. To nije bila sloboda, to je bio teror nad braniteljima«, rekao je.
I tada su branitelji spontano postavili šator ispred Ministarstva branitelja, u kojemu je od prvoga dana bio aktivan. »Taj šator nije samo prosvjed i borba protiv sustava i Ministarstva koje je tada bilo protubraniteljsko. Danas kada gledam s odmakom, taj šator bio je mjesto na kojem su branitelji pronašli zajedništvo. Ako izuzmemo brojna politikanstva oko šatora, koji nije bio u službi ni jedne političke opcije, šator je bio simbol zajedništva i otpora prema sustavu koji nas je izigrao. Tu smo svi bili isti i vraćalo se zajedništvo. Dolazilo je mnogo ljudi, posjećivali su nas branitelji iz cijele Hrvatske, dolazili su roditelji s djecom, studenti. Dolazili su nam i starci s pomagalima za hodanje i donosili sitnice, govoreći: ‘Nije puno, ali je od srca!’ To je braniteljima značilo vrlo mnogo. Bilo je u šatoru i onih koji su ostali bez obitelji jer je rat učinio svoje, a posljedice su često i raspadanje cijelih obitelji. Bilo je tu i onih koji su nakon rata potpuno psihički stradali i nisu funkcionirali. U šatoru je većina njih ojačala. Svakomu je čovjeku važno dostojanstvo. Normalno je da čovjek želi nekomu pripadati. U šatoru je bilo puno suza, ali i radosti. Emocije su se miješale, ali neprocjenjiv je osjećaj zajedništva. Stoga je šator imao i terapeutsku funkciju za branitelje. U njemu sam proveo sate i sate i značilo mi je da mogu pridonijeti širenju istine o braniteljima, ali i pomagati svojim suborcima, onima koji su slabiji i onima kojima je potrebna pomoć.«
Fizičke ratne rane su zaliječene. Istina, ostale su posljedice i invaliditet te tegobe koje on donosi. No mnogo su teže rane koje su na duši. Znatan dio branitelja u začaranom je krugu koji donosi PTSP, koji za posljedicu ima brojne emocionalne, socijalne i ekonomske poteškoće koje se prenose transgeneracijski. Na temelju osobnoga iskustva Burilo navodi: »PTSP koji je u većoj ili manjoj mjeri prisutan kod mnogih koji su prošli ratna zbivanja tempirana je bomba koja negdje čuči. Sve može biti dobro, no nikad se ne zna što će biti okidač koji je može aktivirati. Toga bi trebali biti svjesni svi koji se bave braniteljskom populacijom. Terapija za liječenje ratnih rana je rad. Država je trebala, ali još uvijek može omogućiti ljudima raditi onoliko koliko mogu. Nikakvi lijekovi ne mogu pomoći u liječenju izgubljenoga dostojanstva. Osobnim iskustvom mogu potvrditi da su rad i aktivnost ključni. Naravno da je tu i obitelj. No onima koji nemaju obitelj mnogo je teže. Svakako da je u osnaživanju važna vjera jer duhovnost nas je jačala i tijekom rata. Meni su puno značili moji suborci. Ne trebamo se vidjeti ni čuti pet godina, ali kad treba, u nekoliko minuta možemo se mobilizirati kako bismo pomogli jedni drugima. Tako funkcionira dio nas koji smo i nakon rata zadržali zajedništvo i odbacili koristoljublje«, rekao je Burilo, kojega će povijest pamtiti jer je na vukovarski toranj postavio 40 metara dugu zastavu, koja je simbol slobode Vukovara, ali i snage i zajedništva. Stoga je njegova osobna priča paradigma priča brojnih branitelja, čiji je put u slobodu od ratnih trauma svjedočanstvo da su obitelj, rad, vjera i zajedništvo temelj na kojem se grade sve slobode.