Budući da je biće obdareno razumom, čovjek propitkuje stvarnost oko sebe. Katkada do najsitnijih detalja. Jedno od temeljnih pitanja koja mala djeca znaju ponavljati jest: Što je to? Poznati je pak francuski filozof René Descartes 1637. ustvrdio: »Cogito, ergo sum« (Mislim, dakle jesam). Filozofi su oduvijek o čovjeku promišljali kao o biću koje je sposobno propitivati i istraživati stvarnost. Sva ta pitanja pokreće čovjekova nutarnja sposobnost biti onim koji se čudi, odnosno divi se stvarnosti.
Ne iznenađuje čovjeka stoga da su i evanđelja prepuna zgoda u kojima ljudi propitkuju, odnosno tragaju za odgovorima. No kako je smisao evanđelja prikaz istine o Sinu Božjem te kraljevstvu koje navješćuje, čini se da će temeljno pitanje stoga biti ono o smislu osobe Isusa Krista. Jer onaj tko traga za odgovorima na pitanja o identitetu Isusa Krista upušta se u potragu za odgovorima na temeljna pitanja kršćanstva.
Ako je pak kršćanstvo ono koje propitkuje i istinu o čovjekovu postojanju, sve pak usmjerava prema zaključku da onaj tko traga za otkrićem smisla Isusove osobe i njegova poslanja na zemlji samim time traga za odgovorima o smislu čovjeka uopće.
Evanđeoska perikopa koju liturgija Crkve nalaže da se čita desete nedjelje kroz crkvenu godinu usmjerena je upravo prema otkrivanju smisla Isusove osobe. Jer Isus nije nimalo jasan lik za evanđeoskoga pisca. Situacija je do te mjere usijana da je u tom tekstu prikazan kao onaj koji je opsjednut, odnosno da ima nečistoga Duha te da je sam ni više ni manje nego poslanik Beelzebula, odnosno poglavice đavolskoga.
Za one koji dobro poznaju evanđeosku naraciju o Isusu iz Nazareta te se u dostatnoj mjeri koriste razumom scena iz evanđelja sve je samo ne dramatična, nego je isuviše komična.
Isus prihvaća parodiju svoje osobe te svojim sugovornicima iznosi priču u kojoj nastoji protumačiti smisao svoje osobe. Ne vrijeđa ih, nego ih blago i s poštovanjem poziva na upotrebu vlastita razuma kada su u pitanju zaključci o njemu samom. Stoga ih pita: Kako može Sotona Sotonu izgoniti? Slijedi potom prispodoba o vezivanju jakoga kako bi se oplijenila njegova kuća. I, doista, svatko tko je iole uman ili barem to tvrdi za sebe, ili je pak pogledao dostatan broj akcijskih filmova, znat će da je nemoguće orobiti kuću ako je ona pod budnim nadzorom svojega upravitelja. Ili treba doći u kuću kada nema domaćina ili ga onesposobiti kako ovaj ne bi spriječio krađu.
Slika o vezivanju domaćina koristi Isusu da prikaže nelogičnost i paradoksalan zaključak o tome da je on sam onaj koji izgoni zloduhe u zajedništvu s njima samima. Jer nekim čudom izgoniti zloduhe znači biti protivan zlodusima. Tjerati Sotonu znači biti protivan njemu samomu. Jer se ni u kojem slučaju ne može govoriti o partnerstvu između dobra i zla. Te dvije stvarnosti isključuju jedna drugu. Stoga ni Isus ni u kojem slučaju ne može biti onaj koji je u savezu sa Sotonom te po njemu izgoniti njega samoga. To se, dakle, prije svega protivi zakonitosti ljudskoga razuma, a onda naravno i vjeri u Isusovu osobu.
Jer Isus je onaj koji je dolaskom na zemlju čovjeka oslobodio tame i robovanja grijehu. I upravo tu čini se i leži odgovor na pitanje o smislu evanđeoske perikope.
Naime, oni koji u Isusu gledaju opsjednutoga te i njega samoga žele proglasiti negativcem do te mjere da ga izjednačavaju sa Zlim, s jedne su strane nedostatni korisnici vlastitoga razuma, a s druge su strane oni koji su zatvoreni djelovanju Duha Božjega te samim time nisu sposobni u Kristu prepoznati garanciju autentične ljudske slobode. Iz toga je razloga drugi dio evanđeoske perikope usmjeren na govor o grijehu protiv Duha Svetoga koji je, kako sam Isus kaže, neoprostiv. Grijesi su to koji su duhovne naravi jer se izravno protive vjeri u Duha koji je garancija prepoznavanja smisla Isusove osobe.
Pojednostavnjeno rečeno, sve situacije u kojima se dobro izjednačava sa zlim i trenutci u kojima se tvrdokorno ustrajava u zlu govoreći kako je to dobro, grijesi su protiv Duha Svetoga. Isto tako, svi životni trenutci očajavanja i beznađa gdje čovjek ne vjeruje u Boga i njegovu snagu promjene životnih situacija grijesi su protiv Duha Božjega. Takve grijehe čovjek često i zaboravi ispovijedati, a uistinu su teški. Jer nije se vjerovalo u snagu Isusove preobrazbe. U snagu Duha Svetoga koji je samoga Krista pridigao iz groba u trenutcima kada to nitko nije očekivao.
Onda kada su svi već dignuli ruke i rekli da je sve propalo i da se više ništa ne može učiniti. Baš tada Bog je pokazao svoju snagu i Sina koji je istinski ljubio i sebe dao za čovjeka u snazi Duha podigao je iz groba.
Krista danas više nema u tijelu, ali je trajno prisutan u snazi svojega Duha. Gdje? U onima koji se trude živjeti njegov nauk. Onima koji često trpe zbog svoje vjernosti Kristu i Crkvi. Baš poput njega. Često su od korisnika razuma pogrješno shvaćeni. Nekada to biva pogrješkom, a nekada i namjerno. Jer nije lako koristiti se razumom i pri tome ostati apsolutno objektivan. Paradoks je to kojemu je čovjek izručen dok je živ.
