Čini se da ću pod stare dane morati opet početi trenirati. Sada ne nogomet ili košarku, već brzo ubacivanje robe u vrećice na blagajnama veletrgovina ili »supermarketa« (da lakše razumiju uporni kvaritelji hrvatskoga). Jer kad se na blagajni zaredom nađu dva postarija bračna para, tad zaprijeti kolaps modernomu brzom dobu!
Evo me, ženica mi Jelica i ja stojimo na blagajni iza para slično ocvalih srednjih godina. Istina, gospon ima spleten repić od ostataka raslinja na glavi, a gospođa je u tajicama unatoč svestranom prelijevanju nadjeva. Vidi im se nepokolebiv mladenački duh (ako nisu »možemovci«, sigurno su »stari rokeri«), ali kretnje tijela slabo ga prate. Sporo napreduju s pristojno prepunjenim kolicima. Dok »gospon repić« kroz naočale pogledava suprugu nesiguran kako sortirati namirnice, blagajnica je već gotova s njima pa je otvorila drugu, preticajnu traku na koju furiozno gura stvari iz naše skromnije popunjene košare-potegače. Grabim najbrže što mogu, uvlačeći zrak kako bih se provukao pokraj »tajica-bakice« i zaobišao »ćelavog čupavca«, prije no što dođe do odrona namirnica s naše hrpice na njihovo stovarište. Hitro izvlačim platnene vrećice spremne za dom pun delicija s akcija, ali unatoč mojoj brzini na pragu zaduhe vidim da nas naši vršnjaci pretječu u fotofinišu, nakon što je gospođa ispeglala karticu i pridružila se mužiću u »brzotrpanju«. Tja, ionako su imali startnu prednost, gotovo cijelu minutu i trinaest sekundi koliko je brzopoteznoj blagajnici trebalo da skenira (»popipijuka«) sve što su kupili. Glavno i najvažnije od svega, ipak smo nekako oslobodili obje trake za iduće, mlađahne kupce, ubrzano nestrpljive s ovako vremešnim »kilavcima« koji još uvijek eure preračunavaju u kune, a tek na blagajni se sjete po što su krenuli u dućan.
Brzina, brzina! »Vrag odnija prišu!« govorila je moja »teta Luce« u doba dok je još poni-bicikl bio brz… A vidi danas: brze blagajne, brza hrana, brzi internet, brza cesta, brzi ENC, brzi krediti, brzo skidanje šećera u krvi, brzo tijesto za pizzu, čak i brza torta i uz nju odmah brza dijeta! Brzi vlak danas je već spor pa je, skupa s brzim hodanjem, ispao iz ovih mojih najbržih nabrajanja. Brzo, brzo! Nema više »požuri polako«, sad je »brzo ili nikako«! Doista, mora da su na vlast došli oni koji su nas u mladosti učili onu »vrijeme je novac«. Ili su takvi na vlasti oduvijek i zauvijek? Meni sva ta brzanja nikad nisu bila novac. Brzo obavljen posao redovito mi je donosio još posla, brza vožnja vučnu službu, brza hrana kilice, a brze blagajne… spoznaju da sam prespor za brzo danas i još brže sutra. Što me još čeka? »Need for speed«, dvadeset i tko zna koja verzija?! Kamo žurimo, zapravo? Ne valjda u vječnost, koja ionako nema kraja. Tješi me spoznaja da nema »brze vječnosti«. Jer, sve ako se i može »brzo do vječnosti« (kako možda za koju godinu budu reklamirali eutanaziju), nekako sumnjam da bi ta bila ona rajska… Za tu treba i mrvu sporosti.
