Premda bi se obje jugoslavenske države – monarhistička i komunistička – mogle potpuno opravdano nazvati tamnicama hrvatskoga naroda, povijest zatvaranja, progona i smaknuća boraca za hrvatsku slobodu i samobitnost puno je starija od zbivanja u 20. stoljeću. U srednjovjekovnim dvorskim intrigama i prijeporima s vladarima »nenarodne krvi«, zatim u agresivnim osmanskim osvajanjima sve do otvorene germanizacije, mađarizacije i talijanizacije u 19. stoljeću i početkom 20. stoljeća, stasali su nebrojeni hrvatski »mučenici savjesti«.
O političkim zatvorenicima iz pera – političkoga zatvorenika
A da njihova povijest ne bi bila zaboravljena, kao ni njihov obol u formiranju i očuvanju hrvatskoga identiteta, pobrinuo se povjesničar dr. Anđelko Mijatović objavivši nedavno u nakladi »Alfe« knjigu »Pisma iz tamnice: Politički progoni Hrvata«. Umirovljeni hrvatski povjesničar – koji je i sam kao »mučenik savjesti« od kasnih šezdesetih iskusio komunističke zatvore, i koji se devedesetih angažirao kao savjetnik za kulturu predsjednika Franje Tuđmana – u knjizi donosi dvjestotinjak pisama koje je od 16. do 21. stoljeća iz tamnica napisalo osamdesetak istaknutih hrvatskih »političkih zatvorenika«. Dr. Mijatović se, naime, bavi i političkim zatvorenicima u suvremenom smislu riječi – poput Zvonka Bušića, istaknutih »hrvatskih proljećara« i brojnih boraca protiv apsolutizma iz Beograda, Beča i Budimpešte – ali i »protopolitičkim« zatvorenicima, kao što je bio hrvatski velikaš Krsto Frankopan Brinjski, čijim pismima iz zatvora u Veneciji 1514. godine i započinje knjiga »Pisma iz tamnice«.
Oproštajna pisma hrvatskih velikaša u noći uoči smaknuća
Među pismima koja donosi nova knjiga dr. Mijatovića i ona su napisana uoči pogubljenja njihovih autora, što ih čini osobito dramatičnim svjedokom vremena. Dana 29. travnja 1671., večer prije izvršenja smrtne kazne, iz tamnice u Bečkom Novom Mjestu svojim bližnjima pisali su i hrvatski velikaši Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan. Veliki hrvatski ratnici i plemići bili su predvodnici urote hrvatskih i ugarskih velikaša protiv apsolutizma cara Leopolda I. U svojem otporu tražili su saveznike po raznim ondašnjim europskim dvorovima – u Francuskoj, Poljskoj, Švedskoj, u Veneciji, među raznim svadljivim njemačkim knezovima… Na kraju su se okrenuli i svojim najvećim neprijateljima – Osmanlijama. Saznavši 1670. da je takva »kombinacija« u pripremi, bečki je dvor krenuo u obračun s ugarskim i hrvatskim velikašima.
Iako je najprije ponuđeno pomirenje u zamjenu za obustavu priprema za oružani otpor s hrvatske strane, Zrinski i Frankopan odvedeni su sa svojih imanja i u Beču su stavljeni u kućni pritvor. Nakon provedene istrage premješteni su 1671. u Bečko Novo Mjesto, gdje ih je i dočekala smrtna presuda zbog uvrjede Leopolda I., urote s Osmanlijama, Poljacima i ugarskim velikašima i »nastupa« suprotnoga duhu »Zlatne bule« kralja Andrije II.
»Sutra o deseti uri budu mene glavu sekli«
Pismo koje je Petar Zrinski u svojim posljednjim ovozemaljskim satima uputio svojoj supruzi Ani Katarini dr. Mijatović donosi na kajkavskom. U njemu glasoviti velikaš i ratnik spominje pomirenje s Božjom voljom, pouzdaje se u Božji plan, vjerujući i da nakon svih trpljenja ovozemaljski kraj ipak i nije definitivni kraj. On iskazuje ljubav svojoj supruzi, hrabri je da nakon njegove smrti ona ne klone… »Moje drago serce! Nimaj se žalostiti zverhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag Božjeg dokončanja sutra o deseti uri budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojem bratcu. Danas (s)mo mi jedan od drugoga serčeno prošćenje vzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, tebe proseći, ako sam te u čem zbantuval ali ti se u čem zameril (koje ja dobro znam) i oprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smrti dobro pripravan, niti se plašim, ja se ufam u Boga vsemogućega, koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoće smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi naukupe pred njegovem svetem tronušem u dike vekovečne sastanemo«, zapisao je Petar Zrinski svojoj supruzi Ani Katarini, »pred zadnjim dnevom« njegova »zaživljenja«.
Samovoljom bečkoga dvora i samostan pretvoren – u tamnicu
Njegovu suprugu Anu Katarinu također je dočekala tragična sudba. Ona je nakon 1671. internirana u samostan uršulinki u Grazu, koji je odlukom bečkoga dvora postao njezinom – tamnicom. Oduzet joj je imetak, a odvojena je i od svoje kćeri Zore Veronike. U Grazu je i preminula 1673. godine. Zbog neljudskoga tretmana pisala je knezu Lobkowitzu, kao posredniku preko kojega je pokušavala doći do samoga Leopolda I. U jednom od tih pisama ona je okolnosti svojega »samostanskoga tamnovanja« opisala riječima: »Sada i mali i veliki imaju nad nama moć. Ovdašnja slavna dvorska komora postavila je sluškinju, koja će nam izdavati nedjeljni novac. Ali ova mi u lice veli da sam beštija, te mi dobacuje takove psovke, da ih se ja ne usuđujem ovdje opetovati iz štovanja prema Vama. Tako bih ja, koja sam i bez toga žalosna i bolesna žena, morala radi njezinoga vrijeđanja zdvojiti, da nemam duševne utjehe. U kući je po danu i po noći radi nje velika galama.«
»Tijem, draga moja Julijo, s Bogom!«
U Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671. prvi je odsijecanjem glave smaknut Petar Zrinski, a nakon njega Fran Krsto Frankopan. Uoči pogubljenja i on je pisao svojoj supruzi Juliji. I njegovo pismo prožima traženje oprosta i vjera da smrt ipak nema posljednju riječ. U tom duhu supruzi Juliji Fran Krsto Frankopan uputio je 29. travnja 1671. riječi: »Predraga i preljubljena Julijo, moja draga! Pošto mi je voljom neba i Božjom odredbom prijeći iz ovoga svijeta u drugi, da tako dadem zadovoljštinu za počinjene uvrede protiv carskom Veličanstvu premilostivoga gospodara, htjedoh te iz srca da zagrlim ovim retcima i reći ti posljednji s Bogom, moleći te, moja ljubezna Julijo, da mi za Božje milosrđe oprostiš kršćanskom blagohotnosti, budeš li radi moje neobzirnosti morala trpjeti uvreda i muka. Isto te tako molim, draga Julijo, da mi oprostiš svaku i najmanju uvredu koju sam ti nanio, otkad smo se uzeli. Ja ti sa svoje strane praštam od svega srca i sa svom dušom zaboravljam na svaki povod nesporazumljenja, što si ga meni prouzročila, ma da i jest bio tek posljedica tvoje čiste i prave ljubavi spram mene. (…) Moja draga Julijo! Želio bih iz sve duše, da ti uzmognem ostaviti posljednji spomen svoje najdublje ljubavi, ali sam gol i siromah. (…) Tijem, draga moja Julijo, s Bogom! Ja sam na ovom svijetu bio odan muž, a na drugom bit ću ti najvjerniji posrednik kod Boga. Ostajem za uvijek, moja draga Julijo, tvoj najljubljeniji i najvjerniji muž.« Njegova supruga – punim imenom Julia Ana di Naro – spasila se tako što je nakon otkrića urote pobjegla u Italiju, u rimski samostan sv. Terezije, u kojem je dočekala smrt kao redovnica. Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL
Slavni dubrovački poklisari iz 17. stoljeća – uzori suvremenoj diplomaciji
