Američki pravnik i povjesničar dr. Ronald Rychlak, čiju je knjigu »Hitler, rat i papa« vatikanska Kongregacija za kauze svetaca opisala kao »najmjerodavniju« studiju u odgovaranju na lažne optužbe o držanju Katoličke Crkve u vrijeme Drugoga svjetskoga rata, gostuje u Zagrebu u ponedjeljak 24. lipnja u dvorani »Vijenac« na Kaptolu. Uoči svoga putovanja u Hrvatsku, u koju dolazi na poziv Centra za obnovu kulture, dr. Ryclak je o povijesnoj ulozi Pija XII. i njegovim poveznicama s bl. Alojzijem Stepincem spremno pristao reći više pojedinosti i u razgovoru za Glas Koncila.
Sve je započelo prije otprilike 25 godina kada je jedan moj kolega na sveučilištu, znajući da sam katolik, dobacio da je Pio XII. bio »nacistički papa«. Dotad nisam znao doslovce ništa o toj »kontroverziji«. Zapravo i nisam znao tko je uopće bio papa u vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Poželio sam doznati više. Otišao sam u gradsku knjižnicu i pronašao sam knjigu koja je tvrdila da je Pio XII. bio dvojbeni vođa. Što je to zapravo značilo? Takva je teza tražila daljnja istraživanja.
Uskoro sam se našao okružen knjigama slične tematike. Naišao sam na knjigu koja je pojašnjavala da je Pio XII. bio jedini glas u onodobnoj Europi koji je branio Židove. No nailazio sam i na knjige koje su predlagale da je toga papu trebalo osuditi zbog »kolaboracije«, i to na sudu u Nürnbergu. Budući da je moj znanstveni interes dotad bio fokusiran na pravna pitanja, osobito na kazneno pravo, nisam mogao od svega toga odustati. I tako sam zapravo započeo s akademskim istraživanjima Pija XII., što je za mene postao i svojevrsni cjeloživotni projekt.
Osobno gajim veliko divljenje prema kardinalu Stepincu. Imao sam i tu čast da sam bio jedan od govornika u sklopu proslave desete godišnjice njegove beatifikacije. Moje je izlaganje objavljeno u zborniku »Stepinac: Svjedok istine«. U svojoj knjizi »Hitler, rat i papa« Stepincu sam također posvetio nekoliko stranica, a u knjizi »Dezinformacija« dao sam mu čitavo poglavlje. Također, uređujem i Facebook-stranicu koja je posvećena očuvanju spomena na njega.
Poznato je da je Tito progonio Stepinca i pokušavao ga prikazati kao fašističkoga kolaboranta. U svibnju 1945., kada je nadbiskup Stepinac prvi put uhićen, Tito je od njega tražio da Katolička Crkva u Hrvatskoj oslabi svoje spone s Rimom. U tom susretu u četiri oka Stepinac je odbio takvu ponudu i pokazao je da je spreman suprotstaviti se Titu u svim njegovim politikama koje su se događale na štetu ondašnjega ustava i volje naroda. Tito je vršio pritisak i prema Svetoj Stolici, da »opozove« Stepinca i da na njegovo mjesto postavi nekoga drugoga nadbiskupa. Pio XII. odbio je takvo što, a to je ujedno bio uvod u drugo uhićenje nadbiskupa Stepinca. Montirano suđenje koje je vođeno protiv njega bilo je plod »režije« Andreja Višinskoga, sovjetskoga obavještajca koji se u vrijeme Staljinovih čistki dokazao kao vrhovni državni tužitelj. Tri godine nakon Stepinčeva suđenja Višinski je postao ministar vanjskih poslova Sovjetskoga Saveza.
U vrijeme Stepinčeva procesa Tito je u svojim javnim govorima papu Pija XII. prikazivao kao neprijatelja »jugoslavenskih vlasti«. Vatikanske službene novine »L’Osservatore Romano« svojedobno su na takve optužbe odgovarale tezom da je Titov napad bio samo »jeka moskovske linije« prema Crkvi.
U ovom razgovoru nemamo mjesta za pojašnjenja svih pojedinosti vezanih uz izmišljene dokaze, zastrašivanje svjedoka i druge nepravilnosti u sudskom procesu. Njima sam se podrobnije bavio u dvjema svojim spomenutim knjigama. Valja ovdje samo napomenuti da je američki tisak u vrijeme suđenja upozoravao da je proces protiv Stepinca lažan. Kako bi pripremili proces, njegovi su sudski progonitelji imali petnaest mjeseci otvorenoga pristupa svim dokumentima iz razdoblja NDH, ali i dokumentima Katoličke Crkve.
S druge strane Stepinčevi su odvjetnici imali pravo razgovarati sa svojim branjenikom samo jedan sat tjedno da bi prikupili dokaze potrebne za obranu. Nadalje, mnogim je svjedocima zabranjeno svjedočenje, a mnogi dokazi Stepinčeve nevinosti koje je iznosila obrana jednostavno su odbačeni. A ključni dokazi »Stepinčeve krivnje« bili su jednostavno izmišljeni.
To je priznao i javni tužitelj Josip Hrnčević, jedan od predvodnika procesa protiv Stepinca, kada je rekao da su optužbe koje mu se spočitavaju prije svega osmišljene zbog javnosti, a ne zbog legalnosti. Nešto je slično tvrdio i kasniji disident Milovan Đilas kada je rekao da problem sa Stepincem nije bila njegova politika prema ustaškomu režimu, nego prema komunističkomu. Važno je što je 2016. sud u Zagrebu poništio presudu protiv Stepinca, čime je potvrdio da je suđenje iz 1946. bilo sve samo ne »suđenje« u bilo kakvom smislenom poimanju te riječi.
Nakon Drugoga svjetskoga rata Sovjeti su ovladali mnogim zemljama u kojima je bio jak katolički identitet. A da bi se njihova ateistička ideologija utvrdila, morali su omalovažiti katoličke velikane. Zato su odmah nakon rata i poduzete »operacije« protiv kardinala Stepinca u Hrvatskoj, zatim protiv kardinala Wyszyńskoga u Poljskoj, kardinala Mindszentyja u Mađarskoj, kardinala Berana u Češkoj i drugih. Sve su njih nastojali prikazati kao nacističke kolaborante, s ciljem da ljude udalje od Crkve. Po sličnu su ključu Sovjeti najprije pokušali dezavuirati Pija XII., ali budući da nisu kontrolirali sudove i novinstvo na Zapadu, ta je njihova prva operacija protiv njega bila neuspješna. No, nažalost, tu nije bio kraj.
Nakon što je Pio XII. preminuo 1958. godine Sovjeti su krenuli s provedbom novoga plana. Ion Mahia Pacepa, koji je kao sovjetski obavještajac prešao na američku stranu, i koji je suautor moje knjige »Dezinformacija«, uvjerljivo je dokazao kako su dramu »Namjesnik« osmislili, preveli, režirali i promicali zapravo sovjetski obavještajci. Rolf Hochhuth bio je samo nominalni autor te drame, a zapravo je igrao svoju ulogu. Već su 1969. godine britanske službe otkrile, primjerice, da je on povezan s različitim prosovjetskim kampanjama na Zapadu, koje su nastojale dezavuirati ratne vođe i junake povijesti. I sam sam u svojim istraživanjima došao do drugih dokaza koji potvrđuju sovjetsku upletenost u dramu »Namjesnik«.
Svojevrsna briljantnost takvoga sovjetskoga plana bila je u činjenici da se svaka povijesna netočnost u toj drami mogla jednostavno braniti tezom da je riječ o »umjetničkoj slobodi«. Zato je »Namjesnik« postao savršena podloga za sovjetske obavještajce koji su upravo tu dramu upotrijebili kao srž svojih napada u kojima su nastojali obrnuti ulogu Pija XII., od istinskoga junaka do nacističkoga kolaboranta.
Sovjete nije nimalo zabrinjavalo što je drama »Namjesnik« daleko od istine. Oni su htjeli ispisati novu povijest, povijest koja se razlikovala od, primjerice, uvodnika u New York Timesu i drugim utjecajnim medijima, koji su redovito isticali pozitivnu ulogu koju je Pio XII. odigrao u ratnim okolnostima kao protivnik Hitlera i kao zaštitnik žrtava nacističkoga režima. Ali najveća propagandna mašinerija u svijetu nanijela je tešku štetu ugledu Pija XII.
Ondašnji Kremlj nije zapravo nimalo zabrinjavao papa koji je preminuo. Njihov je prvotni cilj bio ocrniti bilo kakvoga papu – tako što ga je trebalo povezati s nacistima – baš kao što je bilo učinjeno s kardinalom Stepincem i brojnim drugim istaknutim crkvenim ljudima nakon Drugoga svjetskoga rata. Sovjeti su htjeli omalovažiti ulogu Katoličke Crkve, kršćanstva i vjere općenito, a onda i umanjiti sve vrjednote do kojih je držao Zapad. To je zapravo bila velika stvar za ateistički komunizam.
Sovjeti su doista u to vrijeme bili u hladnom ratu protiv Katoličke Crkve, a literatura je bila jedna od bojišnica u takvu sukobu. Vratimo se još nakratko drami »Namjesnik«. Kada je ona premijerno prikazana u Berlinu 1963., bio je to grad u kojem su kazališta općenito bila nastrojena otvoreno politički, pa i propagandistički. U izvedbu drame uključila se kazališna skupina koja je osnovana u zapadnom Berlinu, ali prvotno s ciljem širenja prokomunističke propagande među publikom koja nije mogla prijeći u istočni dio grada budući da je 1961. podignut Berlinski zid.
Službena diplomatska neutralnost omogućava Crkvi da bude blizu svima, bez obzira na kojoj se strani sukoba oni nalazili. To je bilo osobito važno u vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Naime, Njemačka je, na temelju sporazuma koji je sklopljen prije rata, dok je Eugenio Pacelli bio državni tajnik Svete Stolice, priznavala katolicima sve koji su kršteni u Katoličkoj Crkvi. Zato su crkveni službenici mogli Židovima izdavati dokumente – koji su ponekad bili autentični, a počesto i nisu – da bi ih spasili od rasnih progona pod nacistima. Primjerice, nadbiskup Angelo Giuseppe Roncalli, koji će kasnije postati papa Ivan XXIII., bio je poznat po izdavanju nebrojenih takvih potvrda o krštenju u Katoličkoj Crkvi.
Valja napomenuti da je svim stranama u ratnom sukobu – i zapadnim saveznicima i nacistima – bilo jasno da je Crkva pod Pijem XII. na strani Zapada, unatoč službenoj neutralnosti. Poznato je i da je, primjerice, papa svoja saznanja o kretanjima njemačkih postrojba prosljeđivao Britancima. Tim se temama bavio Mark Riebling u knjizi »Church of Spies« (Crkva špijuna), koji je uz ostalo pokazao i da je Pio XII. bio povezan s njemačkim urotnicima koji su pokušavali svrgnuti Hitlera.
To je u potpunosti točno. Hitler se htio riješiti Pija XII. U knjizi »Hitler, rat i papa« donosim i svjedočanstvo njemačkoga SS-ovca i generala Karla Wolffa koji je izravno od Hitlera dobio zapovijed o otmici pape u Rimu.
Postojala je čak i opcija u kojoj će papu ubiti ako za to bude potrebe. General Wolff na prvu je uspio uvjeriti Hitlera da bi bilo nemoguće održati vojnu okupaciju Rima ako papu zatoče i odvedu. Hitler je pristao pričekati, ali samo dok završi rat. Namjeravao je prvu priliku iskoristiti da bi se riješio Pija XII.
Za tu se prijetnju znalo u Vatikanu i ozbiljno joj se pristupilo. Pio XII. čak je i izdao uputu prema kojoj u slučaju njegove otmice nacisti ne otimaju papu, nego njega kao Eugenija Pacellija. U slučaju otmice smatralo bi se da se papa odrekao papinstva i na taj način Hitler nije mogao zarobiti papu.
Brojni su istaknuti članovi židovske zajednice svjedočili u prilog Pija XII. i držanja Katoličke Crkve u vrijeme rata, uključujući Alberta Einsteina te izraelske predsjednike vlade Moshea Sheretta i Goldu Meir. Veliki rabin Rima Israeli Zolli nakon rata je prešao na katoličanstvo i uzeo je ime Eugenio. Napisao je i izvrsnu knjigu o svojem iskustvu obraćenja, naslovljenu »Prije zore«. Kao i oni koji su u vrijeme rata imali prigodu pobliže upoznati djelo Pija XII., i Zollija se veoma dojmio sav napor koji je papa poduzimao da bi zaštitio Židove od nacista. Rimski su Židovi u svojoj sinagogi podigli i spomenploču u znak zahvale Piju XII. U svojim sam radovima spominjao i priznanja koja su ratnomu papi odavale brojne važne organizacije, kao što je Svjetski židovski kongres, američki Nacionalni židovski odbor, Talijanska židovska zajednica i drugi.
Kada je riječ o intervencijama ratnoga pape u korist progonjenih Židova, svakako treba spomenuti i nedavno objavljenu knjigu vatikanskoga arhivista Johana Ickxa »Ured: Židovi Pija XII.«. Ona pokazuje neumorno djelovanje vatikanskih ureda koji su se odupirali nacistima i svjedoči o brojnim vatikanskim diplomatskim akcijama koje su potkopavale politike Trećega Reicha. Židovi su diljem Europe u to vrijeme znali da se upravo Katoličkoj Crkvi mogu obratiti za pomoć. To su i činili, i Vatikan je odgovarao na njihove potrebe. U vrijeme rata nacisti su prezirali Pija XII., a Židovi su ga cijenili. Mnogi su upravo njega citirali kao izvor svojih nadahnuća u spašavanju progonjenih. To su istinski svjedoci – to su ljudi koje trebamo slušati.
Da, mnogi su potpali pod utjecaj laži, a neki su se tomu pridružili samo zato što laž bolje prodaje knjige nego što to može istina. Kako je pokazano u knjizi »Dezinformacija«, protiv kršćanstva je pokrenuta najveća propagandna mašinerija koja je papu pokušala prikazati kao nekoga tko je bio u sprezi s nacistima.
Moja je knjiga objavljena malo nakon »Hitlerova pape«, knjige koju je napisao John Cornwell, koji je bio vrlo kritičan prema Piju XII. Čak smo i odgodili slanje moje knjige u tisak da bismo u zadnji tren umetnuli četrdesetak stranica epiloga koji se bavio upravo Cornwellom. Mislim da je danas na temelju toga dodatka sasvim jasno u kojoj je mjeri on bio nemaran i neiskren u knjizi »Hitlerov papa«. Mislim da ni jedan istraživač ne može uzeti za ozbiljno njegovu knjigu ako se razmotre moji argumenti. Cornwellu se moj osvrt nije svidio u tolikoj mjeri da me u svojoj idućoj knjizi nazvao »omiljenim vatikanskim odvjetnikom«. Tu sam etiketu zapravo doživio kao kompliment.
Vatikanski su povjesničari, teolozi i biskupi odavna zaključili da je Pio XII. vodio život koji su resile herojske krjeposti i da je njegova uloga bila časna. Vatikanski »Positio« o Piju XII. bavi se svim pitanjima vezanim uz njega i to je ujedno službena vatikanska analiza njegova života. On ujedno zaključuje i da je postojala kampanja koja je ciljala dezavuirati njegovu osobu i djelo. Osobito mi je drago što se upravo u tom kontekstu spominje moja knjiga, kao i njezin epilog koji dokumentira i pobija neistine u Cornwellovoj knjizi.
Mislim da nas glede promjene stajališta prema Piju XII. još čeka dalek put. No poticajno je što se sve više povjesničara priklanja Piju XII. Kongregacija za kauze svetaca okupila je velik broj dokaza koji govore o ulozi ratnoga pape u spašavanju žrtava nacističkoga režima, posebice Židova. Svjedočimo i rastućemu broju židovskih i katoličkih vođa koji su spremni govoriti istinu o njemu. Dakle, idemo u ispravnu pravcu.
A po pitanju vjerske pripadnosti povjesničara koji su se bavili Pijem XII. smatram da su oni koji su ga kritizirali redovito dolazili iz redova nezadovoljnih katolika. Oni su njega zato i opisivali kao pretkoncilskoga papu, kao tradicionalista. Takvi autori, kao spomenuti Cornwell, ali i James Carroll i Gary Wills, čine to na način koji je vrlo sličan sovjetskoj dezinformacijskoj kampanji. Oni žele omalovažiti samu tradiciju tako što Pija XII. povezuju s nacistima. Oni time žele Crkvu preusmjeriti na »progresivni put«. Siguran sam da će se u ponekih javiti i otpor prema svemu što govorim. To je tako jer ljudi imaju uvjerenja koja je uvijek teško mijenjati. No valja znati da je Pio XII. u vrijeme rata smatran jednim od glavnih neprijatelja nacista. Nažalost, mnoge koji su mislili da svojim kritizerstvom nastupaju u dobroj vjeri zapravo je zavela dezinformacijska kampanja koju je pokrenuo Kremlj.
