Nije lako shvatiti prodor Boga u liku čovjeka na zemlju, odnosno lik Isusa Krista koji rođenjem uzima tijelo i boravi među ljudima. Jer dolazak je to, začudo ili ne, u liku čovjeka, a samim time dolazak je to u točno određenu obitelj. Obitelj koju zasigurno mnogi poznaju te samim time smatraju da ju u potpunosti shvaćaju i mogu o njoj donositi sud budući da ni jedna obitelj nije toliko izolirana da ne bi bila barem koliko-toliko poznata ljudima iz bliže ili dalje okoline. I upravo to biva teškoćom u evanđelju četrnaeste nedjelje kroz crkvenu godinu.
Naime, kako je moguće da Isus Krist, čiju obitelj njegovi sumještani jako dobro poznaju, može biti nešto više od onoga što oni poznaju. Jer drvodjeljin je sin, a znaju mu i majku. Kako u njemu vidjeti nešto više te priznati mu i jedan drugi status u odnosu na sve ostale? Tu teškoću oko shvaćanja Isusova lika koji je istodobno čovjek od krvi i mesa te uronjen u obiteljske okvire, a istodobno Sin Božji, ljudi su imali oduvijek. Brojni su tako koncili i sinode prve Crkve koji su morali na više i manje jasan način pojasniti narav Isusove osobe.
Kristova drugotnost u odnosu na ljudsko
Za evanđeliste pak nema sumnje – Isus je začet po Duhu Svetom i Sin je Božji. Tako ga prikazuju sinoptička evanđelja, a na poseban način Matej i Luka. Njegov dolazak na zemlju u svemu je jednak svim ostalim ljudima, osim u činjenici da je začet po Duhu Svetom, a ne redovitim spolnim općenjem. No koliko god se netko trudio prikazati Isusa na ljudski te isuviše ljudski način, ipak mu to ne polazi za rukom. Jer sva njegova djela u tijelu za vrijeme boravka s ljudima na zemlji čine ga drukčijim. I čini se da je upravo to važno uočiti i zadržati tu dimenziju Kristove drugotnosti u odnosu na ono što je ljudsko.
Ne čineći tako, Krist se vrlo brzo svede tek na putujućega propovjednika i iscjelitelja. Njegova služba i poslanje samim time lišava se one vitalne dimenzije njegove osobnosti, a to je bogolikost. On je drukčiji jer je njegova tjelesnost prožeta Bogom jer on jest Bog. Ipak za shvaćanje te temeljne istine o Isusu iz Nazareta bit će važno izdići se iznad promatranja Kristova lika na odveć ljudski način.
Pogled odveć ljudski, a premalo božanski
Primijenivši sve do sada rečeno na evanđeoski odlomak koji slušamo ove nedjelje, biva nam stoga jasna teškoća Isusovih suvremenika da u njemu uistinu prepoznaju samoga Boga, odnosno nešto više od Isusa kojega znaju još odmalena. Njihov je pogled odveć ljudski, a premalo božanski. U takvu stanju teško je u bilo čemu odveć ljudskom prepoznati nešto više. Osobito je to teško onima koji su ga promatrali dok je odrastao te s njime dijelili svakodnevni život. Do određenoga trenutka sve je nekako bilo redovito i uistinu jednostavno, obično, te može se reći i pomalo banalno. Stoga čudi da je tu banalnost naprasno prekinuo svojevrsni proplampsaj nečega božanskoga. Naravno, ako je o proplamsaju uopće moguće govoriti jer Isus je plamen koji sija još od rođenja.
Kultura u kojoj čovjek danas živi čini se da je sve više usmjerena k odveć ljudskomu, lišenu svakoga upliva božanskoga, tj. onostranoga. Fenomenima nadnaravnoga iliti svetoga pristupa se često na odveć pojednostavnjen način nastojeći tu stvarnost učiniti nečim samorazumljivim, odnosno odveć ljudskim. Brojni su stoga problemi i pastoralnim djelatnicima koji su ljudi, ali ljudi zaogrnuti svetim, u donošenju nečega što nadilazi ljudsko. Katehizacija i podjeljivanje sakramenata učinjena katkad previše banalnom i ljudima prijemčivom u samim ljudima ne može tako pobuditi osjećaj udivljenosti spram svetoga. Onoga što svojim ljudskim naporima nije moguće tako lako shvatiti. Stoga je važno tragati za ponovnim otkrićem svetoga i istinski drugotnoga u odnosu na zemaljsko kako bi se tomu istomu svetomu, a onda i samoj svetoj svećeničkoj službi, vratila, čini se, pomalo izgubljena ljepota.
Izvor i uvir u transcendentnom
Ljepota življenja u Kristovoj službi svoj izvor i snagu ima ni više ni manje nego u činjenici njezine neshvatljivosti u ljudskim očima. Svećenik koji se suobličuje Kristu i time napušta prostore svoje ljudskosti želeći živjeti svoj svećenički identitet na jednoj višoj razini i ne može biti ljudskim očima shvatljiv fenomen. Dragovoljno shvaćeno beženstvo, odnosno celibat poradi potpunoga predanja i služenja Isusu Kristu, ljudskim je očima uzaludan i protuprirodan napor. Jer već iza ugla čuje se šaputanje: »I oni su samo ljudi…« Na taj način teško do izražaja dolazi ono što Krista, a onda i one koji su opečaćeni njime kako bi bili njegovi vjerodostojni navjestitelji, čini drukčijim.
Drugotnost o kojoj je ovdje riječ nije dakle ljudska različitost u odnosu na sve druge ljude, nego ona svoj izvor i uvir ima u transcendentnom, odnosno onostranom. Shvaćanje te iste onostranosti ne će biti moguće ako se čovjek vođen Duhom ne uputi prema otkrivanju nevidljivoga svijeta. Svijeta koji se dohvaća ne tek razumom, nego prije svega dubokim nutarnjim životom duha. Tek tada svetac ne će biti bez časti u svojem selu, kraju ili zavičaju. Jer kako u njemu vidjeti uistinu svetca ako ne otvarajući se poticajima Duha. Jer oči uistinu ne varaju, on jest Sin drvodjelje, znamo mu obitelj, a ipak je on snagom Boga nešto više.
