U prepunu foajeu Hrvatskoga državnoga arhiva početkom svibnja predstavljena je monografija »Život i djelo Elly Bašić« autorice Denis Vasilj. Tko je Elly Bašić? Profesionalcima je njezino ime jako dobro poznato, ako ne iz poznavanja funkcionalne muzičke metode, onda barem iz imena jedne od najpoznatijih glazbenih škola u Hrvatskoj, Glazbenoga učilišta »Elly Bašić«. Predstavljači knjige, sama autorica, akademik Stanislav Tuksar te profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu Vjekoslav Nježić, uveli su prisutne u temeljne ideje i stajališta osobe koja je u glazbenim krugovima oduvijek bila, pa moglo bi se reći i ostala, svojevrsni enfant terrible, otvorena, beskompromisna, borbena i originalna osoba koja se nije libila reći istinu bilo komu, posebice raznim birokratima, od političkih funkcionera do prosvjetnih funkcionera s kojima je rat vodila do smrti.
Funkcionalna muzička pedagogija
Monografija je izvedena iz doktorske disertacije autorice u kojoj se prikazuje cijeli životni put Elly Bašić, s mnogo osobnih bilježaka, izjava i osobnih pisama, pa tako knjiga ima i neočekivanu mjeru dramatičnosti jer je čitatelju nemoguće ne ući u glavu i srce Elly Bašić. A u toj glavi i srcu uistinu se svašta zbivalo.
Dr. Vasilj tako je osobi s kojom je bila i osobno vezana, jer je s Elly Bašić u mladosti imala priliku surađivati, napravila i više nego dostojan spomenik, koji, kako je akademik Tuksar u svojem izlaganju napomenuo, nemaju ni puno veći korifeji nacionalne glazbene povijesti, poput primjerice Ivana Zajca, Blagoja Berse i Borisa Papandopula ili utemeljitelja instrumentalnih škola Svetislava Stančića, Vaclava Humla i Rudolfa Matza. No gledajući ostavštinu Elly Bašić i njezin život, možda i nije čudno da je takvoj osobi netko na kraju ostavio ovakvu uspomenu jer se, kako su izlagači govorili, može konstatirati da je kod funkcionalaca riječ prije o zarazi određenom vizijom negoli o ljudima koji predaju po određenoj metodi ili prate razrađene metodičke priručnike dok rade s djecom.
Koliko je te zaraze ostalo danas legitimno je pitanje, međutim ostaje činjenica da se o funkcionalnoj školi i metodi i do dana današnjega govori kao o nečem što je posebno, drugačije i na neki način – bolje. U slučaju ostavštine Elly Bašić sasvim je sigurno da se ni u kakvu krajnost nije otišlo, ali bi se moglo reći da su se negdje putom njezine ideje ipak razvodnile u nužnostima pripadanja sustavu, protiv čega se ona sama svim srcem i dušom borila. Tako i funkcionalna muzička pedagogija, kako je svoj pedagoški princip nazvala Elly Bašić, nastavlja živjeti, ali u gotovo istom balonu u kojem je djelovala i sama njezina utemeljiteljica, tek u dvije glazbene škole u Hrvatskoj koje su se, iako imaju svoj plan i program, ipak morale ukalupiti u rigidan i nefleksibilan sustav glazbenoga školstva u Hrvatskoj. No i u takvim uvjetima ideje lebde u prostoru i preživljavaju, što s obzirom na dalekovidnost njezine rodonačelnice daje nadu da će netko negdje možda i stati i promisliti ima li tako koncipirano glazbeno školstvo u Hrvatskoj uopće smisla.
U potrazi za smislom
Nema! Elly Bašić tu je bila potpuno beskompromisna. Ona je sa samo dvadeset i jednom godinom 1929. godine osnovala vlastitu glazbenu školu »Beethoven«. Treba se uživjeti u činjenicu da je tek sedam godina prije toga visokoškolsko obrazovanje u Hrvatskoj formalizirano tako što je nastala Muzička akademija u Zagrebu (tada Kraljevska muzička akademija). Kada se stoga prate rad i ideje jedne tako mlade osobe, kojoj su oni koji su joj se protivili među ostalim osporavali i diplomu na tadašnjoj Akademiji, treba biti svjestan uvjeta u kojima je tada bilo stanje glazbene pedagogije uopće da bi se moglo prići tim idejama. Prvi je dojam da je formalizam i birokratizam Elly Bašić vidjela kao svojega vječnoga neprijatelja. Ona već tada govori o napuštanju starih »skolastičkih« principa i uvođenju novih modernih pedagoških ideja. Za tadašnje vrijeme govoriti o međupredmetnom povezivanju, o vertikalnoj i horizontalnoj uvezanosti sadržaja, o isprepletenosti kulture i pojedinca, o muzikoterapeutskim temama, važnosti folklora za razvoj djece, dječjih brojalica, kreativnoj i slobodnoj mašti, emocionalnom razvoju djeteta, humaniziranju odnosa prema djeci i čovjeku, važnosti micanja straha od neuspjeha, bježanju od krutosti planova i programa, slobodi eksperimentiranja, važnosti improvizacije, o ostvarivanju tople ljudske zajednice kroz odgoj neagresivnoga pojedinca, o elastičnom nastavniku koji mora imati ljubavi za djecu, o paralelnom odgoju u ostalim umjetnostima – pogotovo likovnim, o tome da nije dijete tu zbog muzike, nego muzika zbog djeteta, o tome kako je prerano specijaliziranje djeteta za jednu stvar čista pogrješka, o tome da glazbene škole zapravo senzibiliziraju umjetnike, ali desenzibiliziraju publiku, o tome da treba razvijati smisao za glazbu kod najširih slojeva naroda, o tome da je igra ključna za razvoj djeteta i da se kroz igru treba pristupati i njegovu obrazovanju itd.
Funkcionalnost Elly Bašić tako vidi ne samo u načinu poduke solfeggia, s čime velika većina ljudi poistovjećuje njezinu metodu poduke, nego ponajprije u funkciji koju bi glazbena poduka trebala imati u trojcu: umjetnost/umjetnik, dijete, društvo. »Ne braniti djetetu bezvrijedno i besadržajno, nego odgojiti u njemu sposobnost da samo ispravno vrjednuje ono vrijedno – i mi smo dobili bitku«, kaže Bašić. Upravo bi se ta funkcija trebala ogledati u njezinoj možda i najpoznatijoj rečenici koju uvijek i nanovo ponavlja: »Ne neko dijete, već svako dijete ima pravo na muzičku kulturu.« Iz te rečenice najbolje progovara njezin idealizam koji je nažalost na kraju možda ipak slijep. Godine 1945. privatne su glazbene škole pozatvarane, a Elly Bašić ulazi u sustav javnoga školstva. Nastavlja raditi na gradskoj glazbenoj školi, jedno vrijeme je radila na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, prijavila je doktorski rad u Njemačkoj, ali nije mogla dobiti vizu za odlazak i od toga časa nadalje bori se za svoje ideje unutar sustava. Jasno je da takvo nešto u strogom socijalističkom birokratskom aparatu nije nailazilo na otvorena vrata, dapače, bez obzira na to što je ona sama pokušavala održavati dobre odnose sa mnogim tada moćnim političarima, na nižim je razinama nailazila na otpore i opstrukcije. Borila se i s onim što bi se danas nazvalo »udžbeničkim mafijama« te je svoje publikacije nerijetko sama tiskala u vlastitim nakladama. Taj dio monografije donekle je mučan jer prikazuje osobu koja kao da se stalno batrljala između realnosti i ideala, gdje je ovo prvo brutalno spuštalo na zemlju ovo drugo. Teško je reći iz pozicije nekoga tko nije poznavao Elly Bašić, ali dojam je da je u velikoj mjeri stvorila iskonsko ogorčenje prema sustavu. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu njezin se rad dugo proglašavao diletantskim i neznanstvenim, no nije se uzimalo u obzir ni vrijeme u kojem su se njezine ideje razvijale ni formalne zaprjeke da se njezin rad uobliči u znanstveno koherentnu ideju koja bi mogla zaživjeti kao prava pedagogija.
Elly Bašić sasvim je sigurno nedostajao još jedan sloj obrazovanja koji nije stekla pa time nije u znanstvenoj zajednici imala na temelju čega nastupati s autoritetom jer je bila osoba koju je ipak na kraju puno više zanimao rad na terenu, u školi, s djecom i nastavnicima. Svi njezini radovi su eseji, prikazi, stručni radovi i istraživanja usko vezana uz praksu, uz teren. Neku sveobuhvatnu teoriju iz toga bi ipak u budućnosti trebao izvući netko drugi kad već ona to nije stigla. Temelj je dobar.
Kakva je budućnost?
Čitajući tako stotine osobnih misli i rečenica Elly Bašić, teško je oteti se dojmu da je sto godina prošlo, a da se promijenilo nije – ništa. Ima li današnje glazbeno obrazovanje u Hrvatskoj smisla? Ima i nema, jasno. Ima za specijaliste, tj. za ljude koji se kasnije profesionalno bave glazbom, ali za druge? Elly Bašić je stalno naglašavala da više od 95 posto onih koji upišu glazbenu školu završi kao publika i da je tih 95 posto zato zapravo najvažnije. Je li to danas tako? Nije, glazbene su škole danas ustrojene ponajprije kao ustanove čiji je cilj stvoriti umjetnika izvođača ili umjetnika teoretičara. Tako su ustrojeni njihovi planovi i programi i kompletna vertikala obrazovanja. Fleksibilnost planova i programa koji je zagovarala Elly Bašić ne postoji. Ali zato postoji snažan natjecateljski duh.
Zanimljivo je kako je već početkom devedesetih Elly Bašić naglašavala štetnost uvođenja natjecanja u osnovne škole jer se time fokus i nastavnika i učenika pomiče od glazbe i umjetnosti prema uspjehu, što nije primarni smisao glazbe. Pogledajmo 34 godine kasnije: važni su bodovi, sve ostalo ispada nevažno. Važno će tako na kraju ipak s vremenom postati tko će postati profesor mentor, a tko profesor savjetnik, koju će nagradu dijete skupiti i na koliko će natjecanja ići, a ne kakav odnos nastavnik ima prema djetetu kao prema osobi i što za djetetov razvoj znači sviranje i pjevanje, što je stalno isticala Elly Bašić. Njezine zdravorazumske pretpostavke paradoksalno postaju nečista savjest sustava, njegova brutalna i neoboriva kritika. Ta kritika ne ide nastavnicima, nego se dijeli na sve dionike u sustavu podjednako. Da, nažalost, često i na roditelje.
Ako je nešto Elly Bašić dobro naslutila, to je činjenica da idemo prema dehumanizaciji obrazovanja općenito, a u takvoj konstelaciji glazba nema nikakvo mjesto jer u pragmatičnoj križaljci korisnosti glazba je bezvrijedna osim ako se osoba ne zove Taylor Swift. Elly Bašić je isticala da glazba ne treba uvjet da bi se njome bavilo ni da bi postojala, pa tako na primjer traži da nema prijamnih ispita za upis u školu i tvrdi da nije važno tko ima više tko manje sluha. Glazbeno obrazovanje jednostavno je pravo svakoga djeteta i uz ostale umjetnosti ključ razvitka zdravoga djeteta i kasnije zdravoga odrasloga pojedinca.
Poprilično jednostavno i zdravorazumski zvuči. Dapače, nimalo revolucionarno. Da – i upravo zato svi oni koji su s pijedestala znanstvenosti uporno pljuckali po ovoj ženi i njezinu životnom djelu mogu se sakriti iza te činjenice, jer nema znanosti koja može koherentno dovesti u pitanje zdrav razum a da pritom ne dovede u pitanje samu sebe. Ili možda ipak može? Možda je upravo to ta revolucija koja je pojela svoju djecu, a ne ona koju je navodno vodila Elly Bašić.
