»Rezolucija o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dachau i Mauthausen«, izglasana krajem lipnja u crnogorskom parlamentu, opravdano je dočekana kao razlog za zabrinutost i kao međunarodni incident. O tome koja je politička pozadina takve rezolucije, je li ona povezana s »geopolitičkim preslagivanjima«, vodi li se protiv hrvatske države i Katoličke Crkve »specijalni rat« govori povjesničar prof. dr. Jure Krišto. Radovi sugovornika Glasa Koncila, uz njegovo višegodišnje iskustvo predavanja na više inozemnih sveučilišta, imali su međunarodni odjek. Kao stručnjak prof. dr. Krišto bio je uključen i u rad Mješovite komisije hrvatskih katoličkih i srpskih pravoslavnih stručnjaka za zajedničko razmatranje lika kardinala Alojzija Stepinca.
Povod je našemu razgovoru tzv. rezolucija o Jasenovcu, koja je nedavno izglasana u crnogorskom parlamentu. Kako tumačite takav dokument – je li on (srpski) odgovor na sličnu deklaraciju o Srebrenici, nedavno izglasanu u UN-u?
Za početak reći ću nešto što sam svojedobno podijelio samo s malim brojem svojih prijatelja: u jeku napada Crne Gore na Hrvatsku, Dubrovnik, rekao sam da će Hrvatska u budućnosti biti velik prijatelj s Crnom Gorom. Nakon završetka agresije na Hrvatsku Crna Gora je bila prijatelj Hrvatske. Nažalost, izglasanom rezolucijom o Jasenovcu Crna Gora je izdala Hrvatsku i ponovno je napala.
Ne može se, međutim, optužiti crnogorski narod za nju jer je ta rezolucija ujedno pokazivanje trenutačne snage velikosrpskoga projekta koji je isti od Vuka S. Karadžića iz 19. st. do Memoranduma SANU-a II. iz 2011. godine. Danas tim projektom upravlja Aleksandar Vučić i vrh Srpske pravoslavne Crkve u Beogradu. Bit velikosrpskoga projekta jest da svi Srbi imaju pravo živjeti u jednoj državi, a hrvatska država – i njezin narod – stoji na putu toga ostvarenja. Utoliko je svaki velikosrpski projekt prijetnja hrvatskomu narodu i hrvatskoj državi i od vitalne je važnosti znati prepoznati začetke i prve znakove pripreme toga projekta.
S druge strane rezolucijom o Jasenovcu Srbi su se usprotivili Deklaraciji UN-a o Srebrenici, pokušavajući otkloniti od sebe optužbu o počinjenju zločina genocidnih razmjera, ali tako da optuže Hrvate da su počinili genocid protiv Srba. To je taktika prenošenja krivnje na drugoga, traženja žrtvenoga jarca.
Osobina je to srpskoga mentaliteta i karakternoga habitusa. Evo primjera iz povijesti. U jeku napada srpskih snaga na Vukovar i bombardiranja Dubrovnika patrijarh Pavle je 1. studenoga 1991. pisao lordu Peteru Carringtonu da dijelovi Hrvatske moraju biti pripojeni Srbiji jer je srpski narod »suočen s genocidom i izgonom sa teritorija na kojima je vjekovima živio«. Dakle, srpski patrijarh vapije da bude zaštićen narod koji je već protjerao stotine tisuća Hrvata i muslimana s njihovih ognjišta, ne osjećajući potrebu da barem požali trpljenje i smrti koje su prouzročili.
Dakle, smatrate da iza tzv. rezolucije o Jasenovcu u crnogorskom parlamentu stoje politički razlozi?
Velikosrpskoj agendi bilo je bitno staviti Jasenovac u prvi plan, ali da Srbija ne bude s time povezana. Jasenovac je trebalo istaknuti jer su upravljači velikosrpskim projektom tijekom postojanja (socijalističke) Jugoslavije naučili moć toga konstrukta. Jasenovac je, naime, bio moćno sredstvo za eutanaziju bilo kakve pomisli o stvaranju hrvatske države. Konstantno povisivanje broja žrtava jasenovačkoga logora i sve strašnijega opisivanja života u njemu te njegovo službeno označavanje »logorom smrti« služilo je upravo postizanju toga cilja.
No, kako je također poznato, potkraj devedesetih postalo je i velikosrbima jasno da njihov pokušaj sprječavanja uspostave hrvatske države možda i ne će uspjeti te da bi im širenje protuhrvatske propagande moglo također izmaknuti iz ruke. Počela je panična potraga za partnerima u međunarodnoj areni preko kojih bi velikosrbi mogli nastaviti propagandni posao o Jasenovcu kao mjestu na kojem su Hrvati izvršili genocid nad Srbima.
Beogradski publicist Milan Bulajić našao je razumijevanje kod predsjednika maloga židovskoga koledža u New Yorku i njegova pročelnika za povijest dr. Bernarda Kleina, koji su mu na kraju listopada 1997. organizirali »Prvu međunarodnu konferenciju i izložbu o Jasenovačkom koncentracijskom logoru«. Klein se također složio s idejom da se donese »Akcijski plan za širenje istine o Jasenovcu« te uspostavi međunarodna komisija stručnjaka, sastavljena od članova srpskih i židovskih organizacija, koja bi utvrdila »istinu o Jasenovcu«, uključujući i broj žrtava. Prema tom planu komisija bi trebala utvrditi nastavak genocidne NDH u Republici Hrvatskoj s predsjednikom Franjom Tuđmanom na čelu. Vrhunac je trebao biti prijedlog da se jasenovački logor izdvoji iz Hrvatske (i Bosne i Hercegovine) i stavi pod »međunarodni protektorat«. Mala skupina Hrvata tada je uspjela odgoditi takve planove, ali velikosrbi su postali osnaženi iskustvom da njihova propaganda funkcionira.
Premalo se u medijima tzv. glavne struje raspravlja o još uvijek prisutnim političkim pretenzijama iz susjedstva prema Hrvatskoj. Je li projekt tzv. »srpskoga sveta« politička fikcija ili stvarnost? Kako se interesi »srpskoga sveta« preklapaju s interesima »ruskoga svijeta«?
Ideja »srpskoga sveta« najmanje je, kako kažete, politička fikcija. Sam je naziv suvremena posuđenica od ruskih ideologa, ali je ideološki i politički sadržaj identičan velikosrpskomu programu, o čemu je već bilo riječi.
Možda treba istaknuti da je srpska Crkva od svojih početaka bila u službi srpskoga carstva i da je njezina dužnost štititi i širiti domenu carstva. To bi, čini mi se, mogla biti definicija »srpskoga sveta«. S obzirom na sve to, mislim da ne treba dvojiti da srpska država i srpska Crkva i dalje imaju pretenzije na geografske prostore koje su nekad smatrali osvojenima, a sada su izvan njihova domašaja. Posebna je okolnost da je hrvatska država jednostavno prihvatila pravni status SPC-a kakav je imao u jugoslavenskoj državi, što je protivno čak i klasičnoj tradiciji kršćanskih Crkava da se domena Crkve mora poklapati s domenom carstva.
Usput, Republika Hrvatska prihvatila je i formulaciju za obnovu Javne ustanove spomen-područja Jasenovac kakva je bila u Jugoslaviji, samo uz izostavljanje »socijalističkih« izraza.
Jasenovac je krajem osamdesetih poslužio i za pripremu agresije na Hrvatsku. Je li u tijeku jedna slična takva agresija, koja se ne događa vojnim, nego raznim »hibridnim« i »kibernetičkim« sredstvima?
Ne znam puno o hibridnim i kibernetičkim taktikama ratovanja, ali mislim da postoje ratovanja u kojima se zlorabi religija. Mislim, na primjer, da je Srpska pravoslavna Crkva pismom papi Franji 30. travnja 2014. izvršila napad ne samo na Katoličku Crkvu, nego i na hrvatsku državu. Pripreme za taj napad sastojale su se od pomna studiranja osobe novoga pape i njegovih teoloških preferencija, kao i preokupacija kojima želi posvetiti osobitu pozornost u svojem pontifikatu. Zaključak je njihov bio da je novi papa osobito mek na ekumenizam i na otvaranje crkvenoga dijaloga s Crkvom na istoku, osobito s Rusijom.
Spomenuto pismo SPC-a ogledni je primjer »podilaženja« Papi kojega se želi upotrijebiti za svoje svrhe. Kao osobito teška zaprjeka željenim ekumenskim nastojanjima postavljena je najava kanonizacije bl. Alojzija Stepinca, jer on je »podržavao« državu koja je progonila pravoslavlje. Posljedica je bila, kako znamo, obustava kanonizacije i osnivanje mješovite komisije. Katolička Crkva u Hrvatskoj, ali i hrvatska država, time su ozbiljno ranjene.
Događa li se na jugoistoku Europe »prekrajanje« granica utjecaja velikih sila?
I sami ste bili uključeni u rad Mješovite komisije. Kao povjesničar ste pokazali da su neki dokumenti kojima se koristila pravoslavna strana, da bi dokazala navodnu povijesnu krivnju bl. Alojzija Stepinca, bili puki falsifikati.
Pretpostavljam da mislite na tzv. Stepinčevo pismo od 18. svibnja 1943., na kojem su komunisti temeljili optužbu da je nadbiskup Stepinac radio »protiv naroda«, a SPC svoju optužbu da je u vrijeme NDH 200 000 pravoslavaca prešlo na katolicizam.
Mene privlače dokumenti neobična ili neočekivana sadržaja jer je donekle zabavno – ponekad i uzbudljivo – tražiti rješenje za problem koji sami predstavljaju. Tako sam identificirao nekoliko krivotvorenih dokumenata, u što su se upustili ugledni ljudi, čak sveučilišni profesori. Kad sam pobliže počeo pratiti srpsku historiografiju, postalo mi je jasno da je u toj obilnoj proizvodnji tekstova i tumačenja mnogo krivotvorina, ponekad umetnutih riječi, namjerno pogrješno prevedenih tekstova, pa čak i dodanih odlomaka. To je bio temeljni razlog što sam počeo citirati cijele dokumente kako bi autori koji čitaju moje radove mogli provjeriti da nešto nije krivotvoreno.
To navodno Stepinčevo pismo citirao je jedan od pravoslavnih vladika na prvom sastanku Komisije u Rimu. Na to sam odmah reagirao, ali mi se nametala misao da bi trebalo razriješiti autorstvo toga »pisma«. Počeo sam o tome razgovarati s članom Komisije s kojim sam najviše surađivao. Proučili smo sadržaj »pisma« na hrvatskom i talijanskom. Ubrzo sam zaključio da pismo sadrži teme kojima se bavio prof. Krunoslav Draganović, poput prelazaka katolika na pravoslavlje u Hercegovini, nekih događaja koji su bili povezani sa Sarajevom i sl. Na zadnjem smo sastanku u Rimu dugo razgovarali o tome, kad sam se usudio reći da nije isključeno da je Draganović osobno tomu tekstu najviše pridonio. Prilično iznenađen, sugovornik mi je iznosio razloge zašto mu se čini da je to nemoguće. Na tim smo se pozicijama rastali. Ja sam se vratio u Zagreb, a moj suputnik »detektiv« poduzeo je korake da pretraži Draganovićevu ostavštinu koja se nalazi u Zavodu sv. Jeronima. Nekoliko mjeseci kasnije rekao mi je da čeka još neke materijale iz Rima, ali da mu se čini da je moja teorija osnovana. Ubrzo mi je poslao svoju knjigu, u kojoj su bili faksimili nekoliko verzija »Stepinčeva pisma« s umetcima nekoliko različitih osoba, a najviše je umetaka i ispravaka učinila Draganovićeva ruka. Mene je moj suputnik zamolio da predstavim u Zagrebu zadane mi stranice. Sve drugo je poznato.
Zbog očitih neistina o djeci u ratnim prihvatilištima u Jastrebarskom i Sisku patrijarhu SPC-a pisali su prije dvije godine i biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine, upozorivši uz ostalo da se teme iz prošlosti ne mogu rabiti u smislu prilagođavanja nekim sadašnjim ideološkim i političkim ciljevima.
Mislim da je taj prigovor biskupa Zagrebačke crkvene pokrajine SPC-u bio potreban i da je bio primjeren i dostojanstven. Možda se može postaviti pitanje zašto takvih sustavnih praćenja napada SPC-a nije bilo prije ni poslije, jer predstavnici te pravoslavne Crkve sustavno optužuju Katoličku Crkvu u Hrvatskoj, oslanjajući se na posve nedvojbeno pogrješne interpretacije dokumenata.
Nedavno se u javnosti pojavila vijest da je ravnatelj JUSP-a dao ostavku zato što je na mrežnim stranicama te državne ustanove stajala netočna informacija o jednom povijesnom događaju. Navedena je, naime, izmišljotina da su na sastanku predstavnika Trećega Reicha i NDH u Zagrebu 4. lipnja 1941. vlasti NDH »na vlastiti zahtjev« dogovorile »konačno rješenje srpskog pitanja«. Postoje autentični dokumenti o sadržaju i tijeku tih razgovora i iz njih jednostavno nije moguće zaključiti ni da su vlasti NDH mogle imati »vlastiti zahtjev« preko onoga što su njemačke vlasti odlučile, a još je veća izmišljotina da su se razgovori vodili o »konačnom rješenju srpskog pitanja«. Iako je sve to nemoguće, upravo se sve to tvrdi na stranicama JUSP-a. Ne znam od kada je tako krivotvorena informacija na stranicama JUSP-a, ali znam da je takva zlonamjerna interpretacija sastanka o njemačkom planu preseljenja Slovenaca iz Koruške u Makedoniju i Srbiju iznesena na zasjedanju Mješovite katoličko-pravoslavne komisije, održane u Novom Sadu 13. i 14. veljače 2017. Tu je krivotvorenu tezu u ime Srpske pravoslavne Crkve iznio njezin ekspert Milan Koljanin. U njegovoj se »znanstvenoj« interpretaciji izmišlja da je Stepinac bio na sastanku njemačkih predstavnika i predstavnika NDH, da je sudjelovao u donošenju važnih strateških odluka ustaške države, čak da je stajao iza planova o etničkoj reorganizaciji Europe kakvu je zamišljala Njemačka.
O svemu tome u vjerodostojnim dokumentima nema ni riječi i to su redom čiste izmišljotine. Ima samo Stepinčeva primjedba hrvatskomu predstavniku u razgovorima s Nijemcima, državnomu tajniku Mladenu Lorkoviću, da bi se Slovenci, koje su Nijemci željeli iseliti iz Slovenije u Srbiju i Makedoniju, kao katolici bolje osjećali u katoličkoj sredini nego izvan nje te da je on već primio u svoju nadbiskupiju brojne slovenske svećenike i razmjestio ih po hrvatskim katoličkim župama.
Umjesto pomne analize prvorazrednih dokumenata, historičari SPC-a donijeli su na Komisiju izvješće UDBA-e na tri stranice o navodnom ispitivanju njemačkoga veleposlanika u NDH Siegfrieda Kaschea, rađeno u zatvoru u Klagenfurtu 1946. Kad su odmah bili upozoreni da je riječ o UDBA-inu dokumentu iz 1946., vjerojatno sastavljenu kao prilog za suđenje Stepincu, uzvratili su da i dokumenti UDBA-e mogu biti korisni. Ne mogu biti korisni. Štoviše mogu biti vrlo štetni! I postavlja se ozbiljno pitanje kako je moguće da velikosrpska propaganda ulazi u udžbenike hrvatske države i u službene stranice državne institucije. Također se postavlja pitanje je li Ministarstvo kulture i medija povelo istragu i hoće li netko snositi odgovornost za to.
Upravo smo iz političkih struktura Republike Hrvatske koje spominjete nedavno mogli čuti tezu da revizija povijesti i povijesni revizionizam nisu isto. Što bi to točno trebalo značiti? Kakva je u prijeporima oko »revizije povijesti« uloga autora koji »na sva zvona« objavljuju radove o »povijesnom revizionizmu« i rastu »neoustaštva« u Hrvatskoj?
Pojam revizionizam naslijeđen je iz komunističke osebujne retorike i označava »skretanje« s ideološke pravovjernosti. Upravo su bivši članovi Komunističke partije ili njezini suputnici »povijesnim revizionizmom« označili pisanje, znanje o prošlosti koje nije prihvaćalo komunističke vrijednosti.
Nema revizije povijesti. Moguće je samo revidiranje historiografije, govora o povijesti. Tužbalice o povijesnom revizionizmu izvikuju samo oni koji su pripadali strukturama totalitarne, komunističke vlasti. Samo ih je ta pozicija kvalificirala da budu zaduženi za kontrolu duha i određivanje što je dobro i što je zlo, što je dopušteno, a što nije, što se mora misliti i što se mora znati, a što se ne smije propitivati, ali ni pamtiti.
Nedavno je list Matice hrvatske »Vijenac« objavio moj odgovor Ivi Goldsteinu o revizionizmu i neoustaštvu. Tu sam govorio o, nadam se, sve manjem broju povjesničara koji se ne mogu odvojiti od sustava vrijednosti naslijeđenih od komunističke diktature, odakle crpe neku pretencioznost da su pozvani prozivati druge za zanemarivanje njihovih vrijednosti. Ivo Goldstein tu je naviku naslijedio od svojega pokojnoga oca, koji se nije nikad umorio od pronalaženja povijesnoga revizionizma kod Franje Tuđmana. U tom sam odgovoru Ivi također istaknuo da su se pravi povjesničari distancirali od komunističkih nametanja kodeksa za interpretiranje povijesti, dok su velikosrbi ostali zagovornici nekih starih klišeja, ponajprije teze da Hrvati ne smiju imati svoju državu jer se bilo kakva hrvatska država ne može odvojiti od zločina NDH. Ostajem pritom da Goldstein neznatno modificira tu velikosrpsku svetosavsku tezu tvrdnjom da se NDH ne može i ne smije »odvojiti od njezine nacifašističke biti«, a to, po njemu i po velikosrpskoj svetosavskoj »dogmi«, znači da hrvatska država ne smije postojati.
