Kada se za to ukaže čas, oproštajnu rečenicu: »Otišao je anđeo« malo će tko izgovoriti bez sjete. No ozračje tih riječi u Svetom pismu malo je kada sjetno. Ne samo da odlazak »anđela nesreće« opsjednutima osvjetljuje oči i otvara uši, razrješuje jezik i rasvjetljuje razum, nego i rastanak od »anđela svjetlosti« pobožnima donosi radost iz koje katkada nastaju i knjige. Ilija, Bogorodica i betlehemski pastiri tek su najpoznatije osobe koje je anđeoski uzmak potaknuo na hodočašće. Abraham je u njemu pak vidio prigodu za zagovor, Jakov za blagoslov, Kornelije za pouku, a Petar za proslavu. Premda su se Gideon i Manoah nasmrt preplašili ognja u kojem je pred njima iščezao »anđeo Gospodnji«, uzlazak ognjenih »kola Izraelovih« Elizeju je najavio proročku živost. I dok je Gabrielov odstup Zahariju zadugo ostavio nijema, Daniela je obdario konačnim počinkom. Ipak, tužnu odlasku anđelâ Ezekiel je u Jeruzalemu svjedočio – dvaput.
Usporedi li se s podrobnošću kojom je prorok opisao kako se Slava Gospodnja na kerubima vinula iz jeruzalemskoga hrama, sažetost Ezekielove bilješke o odlasku Gospodnjih kola iz samoga Jeruzalema potkrijepit će tvrdnju da je bio i svećenik. No ujedno će u nevolju dovesti svakoga tko bi taj odlazak poželio vjerno dočarati: jer od svetoga grada Ezekielova vremena nije ostalo ni kamena na kamenu. Ikonografskom se rješenju ipak dovinuo umjetnik znamenit uglavnom po gradovima u kojima je boravio. Bonifacio de’ Pitati – poznat kao »Veronežanin« – uzlet je »Vječnoga Oca«, naime, smjestio sred venecijanskoga Trga svetoga Marka. Iako se ulje na platnu naslikano za mletačku Palaču kamerlenga tumači kao znak Božje potpore upraviteljima Serenissime, olovno sivilo Gospodnjega oblaka nagoviješta drukčije ozračje. Naspram uobičajene tematske jasnoće i odnjegovane figuracije, slikarovi se kerubi od brzine izvijaju, a istom kao da snivaju.
»Kao da sniva«, opisivali bi studenti Sveučilišta u Alcali svojega rastresenoga i zaboravnoga profesora filozofije Tomása Garcíju y Martíneza. Tu nevolju svetoga Toma od Villanove – rođena 1488., godinu nakon veroneškoga slikara – lako bi objasnila činjenica da se noću morao izviti na golom podu jer je slamaricu prodao za okrjepu siromasima, eda se nadbiskup Valencije nije proslavio upravo dovitljivošću svojih propovijedi: »Taj bi i kamenje ganuo!« Ipak, španjolski augustinac do naslova »milostinjara« nije uzletio riječima. Koliko je izravno pomagao sirote i sirotinju – razdavši im i sav novac za uređenje biskupskoga dvora – toliko je i uklanjao uzroke svih vrsta siromaštva, opskrbljujući seljake oruđem, studente smještajem, a radnike ranom misom. Onima koji su mu spočitavali blagost i lakovjernost kojom je sa svojega praga ispraćao propalice i varalice odgovarao je sažeto: »Da nije taj jadnik anđeo kojega šalje Bog?«
