PROF. IZVRSTAN SAVJETNIK DARIO BUDIMIR »Publika je željna predstava koje uprizoruju sveto«

Dario Budimir
Snimio: B. Čović
Dugogodišnji nastavnik hrvatskoga jezika Dario Budimir govori o ljepoti srednjovjekovne hrvatske književnosti i njezinu mjestu u školskom kurikulu

Nedavno je u zagrebačkom kazalištu »Vidra« izvedena po mnogočemu jedinstvena predstava »Iskoni bje slovo«. Učenici Klasične gimnazije u Zagrebu pod mentorstvom Darija Budimira uprizorili su osam srednjovjekovnih tekstova koji pripadaju temeljima hrvatske kulture, koji se u pravilu ne izvode. O vrlo zahtjevnu projektu svladavanja starih, vrijednih tekstova i njihovoj dramatizaciji, kao i o pozitivnim reakcijama na predstavu, Budimir je govorio na Županijskom stručnom vijeću za nastavnike hrvatskoga jezika u Prirodoslovnoj školi Vladimira Preloga u Zagrebu. Predstava je pobudila velik interes kolega, izazvala oduševljenje i pohvale publike, a imala je odjeka i izvan Zagreba i u široj javnosti. Nastavnik Budimir, koji ove godine obilježava 25 godina pedagoškoga rada, rado se odazvao upitu za intervju Glasu Koncila i govorio o iznimnom dramskom projektu, vrijednosti starije hrvatske književnosti i njezinu mjestu u školskom kurikulu.

Predstava »Iskoni bje slovo« nesvakidašnja je. Zašto ste je htjeli izvesti?

Ima više razloga. Možda me najviše potaknula česta konstrukcija među učenicima i u društvu općenito, naime da je srednji vijek mračno razdoblje u svakom smislu. Budući da sam se malo više bavio srednjim vijekom, spoznao sam da je to zapravo lijepo razdoblje o kojem se relativno malo zna jer to je razdoblje tipično baš za Europu, posebno zapadnu. Dakako, interes za srednji vijek u stručnoj javnosti postoji, na kraju i medievistika se razvila od sedamdesetih godina prošloga stoljeća kao zasebna znanost. Ipak, moja nakana bila je prikazati skrivenu ljepotu srednjovjekovlja, napose njezinu književnost. Dvije referentne točke vodile su me prema predstavi. Prva je bila misao na film Philipa Gröninga »Veličanstvena tišina« iz 2005. Kada je snimao taj film o kartuzijancima, najstrožem redu u zapadnoj Crkvi, redatelj je želio prikazati mjesto gdje je najbolje očuvan izvorni identitet zapadne Europe. Fascinantno je da u Kartuziji od sv. Brune koji je 1084. osnovao taj monaški red pa sve do danas život funkcionira baš kao u srednjem vijeku; srednjovjekovna svakidašnjica obilježena je liturgijskim časovima, kakvu je primjerice opisao Umberto Eco u romanu »Ime ruže«. Nevjerojatno je da Gröningov film traje 162 minute, od čega su samo 2 minute razgovora, a 160 minuta tišine. Nema dodatne glazbe, umjetne rasvjete, prati se ritam dana i noći, život tih svetih ljudi koji su duboko uronjeni u Boga.

»Za rad na predstavi najviše me potaknula česta konstrukcija među učenicima i u društvu općenito, naime da je srednji vijek mračno razdoblje u svakom smislu. Budući da sam se malo više bavio srednjim vijekom, spoznao sam da je to zapravo lijepo razdoblje o kojem se relativno malo zna jer to je razdoblje tipično baš za Europu, posebno zapadnu. Moja je nakana bila prikazati skrivenu ljepotu srednjovjekovlja, napose njezinu književnost«

Zaista se iskreno divim monasima i monahinjama koji su srce Crkve. S druge strane, zašto je i Ecov roman tako popularan? Eco je ispričao priču koja je dvostruko kodirana; kriminalistički roman koji govori o prilikama u srednjem vijeku – problemima u Crkvi, herezama, ali i divnoj umjetnosti. Srednji vijek bogato je razdoblje u umjetničkom smislu: predromanika, romanika, gotika, cistercitska gotika u kojoj su nastale najljepše katedrale koje postoje na europskom tlu. Tako i u srednjovjekovnoj hrvatskoj književnosti imamo dragulje, djela velika i u svjetskim razmjerima. Nažalost, srednjovjekovna književnost nije dobro prošla u kurikulnoj reformi. Moja je želja bila dramski prikazati tu skrivenu ljepotu srednjovjekovnoga duha, sve ono što bi mladim ljudima moglo biti novo. Srednjovjekovna se književnost izvodi rijetko jer je neizmjerno teška. Izazovi su različiti: od prozodijskih – kako izgovoriti tekstove – preko semantičkih pa do onih praktičnih – kako upamtiti toliko teksta. Odabrao sam reprezentativan uzorak lijepih tekstova, karakterističnih za korijene Hrvata i cijelu europsku kulturu.

Je li točna poznata sintagma »mračni srednji vijek«, koja aludira da nema pisanih izvora iz toga razdoblja?

To se nikako ne može reći. Imamo zapisane spomenike, od prvih epigrafa do misala; literarna je produkcija postojala. Moj mi je razred ove godine darovao pretisak Misala po zakonu rimskoga dvora iz 1483. Hrvati su jedan od rijetkih naroda koji imaju inkunabule, a Misal je prva inkunabula na svijetu napisana na narodnom jeziku, a ne na latinskom.

Zašto je kao okvir predstave i početni tekst odabran proslov Ivanova evanđelja?

Ivanovo evanđelje i u teološkom i literarnom smislu jedan je od najvrjednijih dijelova Biblije – zbog metaforičnoga izraza, bogatstva asonanca i stiha te visoko cizeliranoga stila. Fascinantno je da je Ivan u tri godine boravka s Isusom toliko toga upio. Stil kojim je to evanđelje pisano drukčiji je od sinoptičkih: Isus je prikazan kao kontemplativan čovjek, filozof. Predstava počinje riječima »U početku bijaše riječ«. Želio sam zadržati staroslavenski original pa je naslov predstave »Iskoni bje slovo«. Trebamo biti ponosni na naše staroslavensko nasljeđe. Katkada se zbog nemilih događaja na ovim prostorima slavensko nasljeđe isključuje, a slavenski je identitet važan za našu kulturu, to je temeljni kamen. Učenici na početku recitiraju proslov Ivanova evanđelja. Željeli smo pokazati da je taj tekst prvi i najvažniji. Proslov govori o dubokoj tajni Trojedinoga Boga. Riječ silazi u Isusu Kristu koji dolazi na svijet otkupiti grješnike, a navijestio ga je Ivan Krstitelj. Tu je sažetak cijeloga evanđelja.

»U srednjovjekovnoj hrvatskoj književnosti imamo dragulje, djela velika i u svjetskim razmjerima. Nažalost, srednjovjekovna književnost nije dobro prošla u kurikulnoj reformi«
Koje ste srednjovjekovne tekstove uprizorili? Koji su bili kriteriji odabira?

Moram priznati da se nisam okrenuo dramskim tekstovima, nego me zanimao skriveni potencijal tekstova koji se mogu prikazati na dramski način. Budući da silno volim poeziju, zanima me kako poeziju prikazati na pozornici. Mislim da smo u tome uspjeli u predstavi »Klasični Vidrić« s Vidrićevom poezijom koja sadrži antičke motive (npr. U oblacima, Pomona, Roblje, Elije Glauko, Ex Pannonia…), s kojom smo prošle godine išli na državnu razinu smotre LiDraNo. Lirski izraz nosi senzibilnost koju je teško dramski prikazati, no ako se pristupi s ljubavlju, može se. Predstava počinje s proslovom Ivanova evanđelja, a slijedi Traktat crnorisca Hrabra: crnorizac (monah u crnoj halji) Hrabar govori kako su braća Ćiril i Metod pripomogli pokrštavanju Slavena, opisujući sve faze toga procesa. U svojoj genijalnosti braća čine idealan par: Metod je bio praktičan, a Ćiril čovjek vizije. Ćiril je stvorio glagoljično pismo, sustav. Sljedeći je tekst Bašćanska ploča, koju su prof. Hercigonja i prof. Ivšić nazvali »dragim kamenom naše književnosti«, a akademik Damjanović »krsnim listom našega naroda«. Taj je tekst poetski snažan; počinje invokacijom, ima trodijelnu strukturu i kletvenu formulu. Zatim je tu pjesma iz božićnoga ciklusa »Bog se rodi v Vitliomi« i tekst »Pisan od muke Hrstove« o Kristovoj žrtvi, vezan uz korizmeni ciklus. Dva se teksta izdvajaju: »Svit se konča«, satirična pjesma vrlo oštra u osudi negativnih pojava u Crkvi, i »Pisan od svetago Jurja«, tekst lokaliziran u Solin koji pripovijeda kako je sv. Juraj spasio grad od zmaja koji je tražio kraljevu kćer kao žrtvu. Tekst je profan, ali ima snažan kršćanski podtekst. Zatim je tu »Šibenska molitva«. Dugo se smatralo da je to tipična lauda, no kasnija istraživanja pokazala su da se radi o tekstu autentične pučke pobožnosti Blaženoj Djevici Mariji. Marija je skrovita pratiteljica hrvatskoga naroda; zato se tim tekstom predstava zatvara.

Koja je zapravo svrha čitanja starijih tekstova u srednjoškolskom obrazovanju?

Posao nastavnika nije tek pripremiti djecu za tržište rada. To je važno, ali moramo postići da to budu neovisni mladi ljudi, koji misle. Danas vidimo svojevrsnu diktaturu STEM-a, a humanističke znanosti izgrađuju čovjeka. Primjerice, čitati »Koraljna vrata« bez poznavanja Gundulićeva »Osmana« nije baš sretna opcija, ali raditi to dvoje usporedno jest. Osobno sam za to da prvo počnemo od starijih tekstova, a nakon toga pronalazimo intertekstualne veze sa suvremenom književnošću. Fasciniran sam tekstom: čovjek sjedi, nešto počne pisati… odakle dolaze ti glasovi? Sigurno je u tome što pišemo pohranjeno mnogo tekstova koje smo čitali; kako smo ih shvatili? Ipak, kakav je to duh koji slijedimo? Starija hrvatska književnost u srednjoj školi svedena je na minimum – Gundulićeva »Osmana« i »Dubravku« i Držićevu »Novelu od Stanca«. »Suze sina razmetnoga«, koje pozivaju čovjeka na kritičko preispitivanje sebe, ispale su, kao i mnoga druga djela. Pisci starije hrvatske književnosti bili su vrhunski obrazovani, briljantni intelektualci, a većina njih bili su svećenici i redovnici koji su željeli pisati o onome što je istinito, lijepo i sveto. Najbolji mi je komentar o svrsi nastave književnosti izjava Dubravke Oraić Tolić: »Čitamo književna djela da bismo bolje upoznali sebe, ali i svijet i ljude oko nas.« To znači da o teškim iskustvima drugih ljudi možemo naučiti mnogo, u miru sobe, neoštećeni. Književnost daje beskrajnu mogućnost poniranja u unutarnji svijet, ali i u bolje sagledavanje svih ljudi oko nas. Današnji čovjek u narcističkoj instantnoj kulturi površnosti društvenih mreža nema dovoljno vremena i koncentracije baviti se sadržajima koji su složeniji. Svrha je našega predmeta oplemeniti ljude, a književna djela mogu oplemeniti dušu. Kanon obveznih djela starije hrvatske književnosti mora biti širi.
S kojim ste se izazovima susreli tijekom rada s učenicima?

Izazova je bilo mnogo. Imao sam vrlo darovitu generaciju učenika, kakva se pojavi jednom u dvadeset godina, a dugo sam želio sam napraviti ovakav projekt. Pitao sam učenike žele li sudjelovati. Rekao sam im da ćemo morati jako puno raditi. Bili su spremni i zdušno su prihvatili rad. U predstavu od 20 minuta uložili smo oko 200 sati rada. Prvi je izazov bio kako pročitati tekstove, drugi kako ih memorirati, a treći kako pravilno naglašavati riječi budući da nemamo zvučnoga zapisa. Jedna mi je jezikoslovka dala dobar savjet da se, koliko je moguće, držimo jednoga naglasnoga modela u tekstovima iz 14. st. Počeli smo raditi u travnju prošle školske godine. Gotovo su svi članovi dramske skupine bili maturanti pa su se pitali hoće li sve to stići. Članovi dramske skupine različitoga su svjetonazora pa je i u razumijevanju tekstova bilo izazova. Trebalo je postići da učenici razumiju svaku riječ, kao da je riječ o suvremenom hrvatskom jeziku: primjerice, tko su u »Svit se konča« predikavci, kavčenjaci, što je tonzura itd.

Kako su se proces rada i izvedba odrazili na učenike izvođače?

Prije predstave birao sam glazbu. Pri slušanju Pučkih pjevača KBF-a, divne glazbene baštine, javljale su mi se slike i koreografske sekvence koje sam pokušao ugraditi u predstavu. Dok smo radili, jedna mi je učenica rekla da joj se nakon buđenja po glavi vrte glazbeni brojevi predstave, a isto su i drugi potvrdili. Pohranili su tu bogatu riznicu u sebe za cijeli život. Rekli su da im se potpuno promijenio odnos prema srednjemu vijeku. Gdje je god nešto vezano uz srednjovjekovlje, počinje ih zanimati. Najljepši mi je taj njihov iskreni interes. Katarza u aristotelovskom smislu dogodila se na prvoj izvedbi, na općinskoj smotri LiDraNo u Drugoj gimnaziji. Ljudi su u publici plakali; drugi učenici izvođači bili su vrlo dirnuti.

Na Županijskom stručnom vijeću istaknuli ste da kurikul Hrvatskoga jezika predviđa ambiciozne ishode, ali ne predviđa srednjovjekovne tekstove kao sadržaj za ostvarivanje ishoda. Kako je došlo do takva nesklada?

Reforma je donijela štošta dobro: medijske sadržaje, suvremene autore i aktualizacije. Vjerujem da su autori Škole za život imali dobre nakane, no rezultat je velik raskorak između željenoga i ostvarenoga. Nema kronološkoga načela, kontinuiteta književnih tekstova. Ishodi za prvi razred predviđaju da učenici trebaju ovladati temeljnim znanjima vezanim uz književnopovijesna razdoblja. Međutim, to nije moguće ako se studiozno ne bavimo tekstovima. Jedini su propisani tekstovi Petrarkin »Kanconijer« i »Antigona«. Srednjovjekovna književnost u potpunosti je zaobiđena. Jedini su srednjovjekovni tekstovi među izbornim sadržajima »Aleksandrida«, »Muka Spasitelja Našega« i »Šibenska molitva«. Mislim da ih malen broj kolega stvarno obrađuje s učenicima. Kao profesor s dugim iskustvom moram priznati da učenici dolaze s manjom količinom znanja, da je prvi rez sadržaja nakon HNOS-a bio primjetan, a ovaj nakon Škole za život još je radikalniji. Ja obrađujem starije i baštinske tekstove. Suvremeni su tekstovi važni, ali stariji kanonski tekstovi sidrište su hrvatske književnosti. Nemamo više kontinuitet, nego fragmentaciju, pa učenici kažu da im je »sve zbrčkano«.

Predstava »Iskoni bje slovo« na županijskoj razini smotre LiDraNo nije poslana na državnu razinu, no ipak je zaživjela. Koji su razlozi?

Mislim da je temeljni razlog pozitivne reakcije publike što katarzu nismo doživjeli samo mi. Ljudi u publici spoznali su nešto, bili su potreseni, čak su plakali nad ljepotom hrvatske srednjovjekovne književnosti, ali i svete riječi. Prostor u kojem smo izvodili predstavu uvijek je bio prepun svete tišine. Mogli ste vidjeti posebno stanje duha gledatelja, stanje u kojem se taj duh mijenja. Jedna je kolegica rekla: »Vi kao da ste nas nekom spiralom unijeli u neki čudesni svijet u kojem smo se susreli sami sa sobom, sa svojim korijenima, svojim slabostima, odnosom prema Bogu i sa spoznajom kako je lijepo i dobro ono što imamo.« Osjećaj za ljepotu baštinske riječi bio mi je jasan pokazatelj da su ljudi željni takvih predstava. Kaže se da Bog, kada zatvori vrata, otvori prozor. Jasno, učenici su na početku bili jako nesretni i revoltirani, pogotovo jer su na općinskoj razini dobili same pohvale, tolike komplimente troje članova žirija da nam je postalo neugodno. Glumac Darko Janeš rekao im je da su izveli predstavu kao antičku dramu, da su izvodili recitativne dijelove kao antički kor. Učenici su s općinske razine došli kao zvijezde nečega što nitko nikada nije napravio, no na županijskoj je smotri žiri bio drugoga sastava. Govorili su izrazito afirmativno o našoj predstavi, ali rekli su da je pet minuta preduga te se starohrvatski više mogao slušati.

»Danas sigurno možemo govoriti o kazalištu u kojem je jedna niša zaobiđena. Iako živimo u demokratskom društvu u kojem svatko može iskazati svoje interese, jača artikulacija kršćanskoga svjetonazora nerijetko se promatra kritički, kao gušenje sloboda, što samo po sebi nije dobro«

Izvedba posljednjega teksta ponajviše im je zasmetala. Zanimljivo, posljednji tekst bio je »Šibenska molitva«, meni najdraži dio predstave. Kolege su bili u čudu što nismo prošli dalje, no to je možda dobro jer su nam se tada sva vrata otvorila. Kolege su me počeli nazivati; jedna je kolegica nazvala i rekla da su njezini učenici vidjeli našu generalnu probu u školi i poželjeli doći u »Vidru« pogledati predstavu. Tko može natjerati učenike od šesnaest-sedamnaest godina da dvaput u danu gledaju uprizorbu hrvatskih srednjovjekovnih tekstova? Nitko. Neki su rekli: »Nismo sve razumjeli, ali bilo je nešto vrlo lijepo u tome.« Dobili smo poziv iz Nadbiskupijske klasične gimnazije u Splitu da izvedemo predstavu ondje. Prijam je bio divan, pun bratske ljubavi. Baš su se s mnogo pažnje brinuli o nama. Kada sam pitao učenike kako im je bilo ondje igrati predstavu, odgovorili su: »Kao da smo bili među svojima.« Izveli smo je i na »Zvjezdaninim stazama«, smotri kazališnih amatera, i u sklopu projekta »Priprema, pozor… knjižnica!«. U kazalištu »Vidra« 3. svibnja izveli smo dramski diptih: i Vidrića i Iskon. Još prije nastupa na županijskom LiDraNu rekao sam učenicima da problem može biti svjetonazorski: u žiriju mogu biti ljudi kojima ta predstava ne će odgovarati. Poslije su mi učenici rekli: »Mi možemo izvesti svaku predstavu koja je bila na županijskom LiDraNu, ali našu ne može izvesti nitko.« To nije bila ohola izjava, naprotiv, spoznali su zahtjevnost onoga što su, s puno truda i ljubavi, tako skladno uprizorili.

I sami ste bili u žiriju za grupni scenski izraz na županijskoj razini. Smatrate li kriterije odabira članova žirija primjerenima?

Bio sam dvije godine član žirija. Prve godine moja se prosudba poklapala s prosudbama glumaca, druge se godine razilazila. Dobro je što su kriteriji za prosudbu stručni. Prije je u žiriju bio jedan ili dva glumca, jedan dramaturg i jedan redatelj, što je bila spretnija okolnost. Dramaturg je najbolje upoznat s težinom teksta, a redatelj ima najširu sliku o izvedbenim izazovima. Problem je što su u posljednje vrijeme u žiriju samo glumci i jedan profesor, koji je često po strani, a trebao bi više zagovarati svoja stajališta. On najbolje zna što se s učenicima može, a što ne može napraviti. Škola organizator bira žiri i na to se ne može utjecati. Ipak, izdvojio bih glumca Borisa Svrtana, koji je na okruglom stolu prošle godine briljantno argumentirao svaku predstavu. Okrugli stol treba biti poučan: komentari ne smiju biti neugodni i netaktični. Može se učenicima reći što se moglo napraviti bolje, ali treba birati riječi.

Možemo li govoriti o kulturi otkazivanja u kontekstu sudbine predstave »Iskoni bje slovo«?

Danas sigurno možemo govoriti o kazalištu u kojem je jedna niša zaobiđena. Primjerice, najizvođenija predstava u povijesti hrvatskoga kazališta su Freudenreichovi »Graničari« koja je u HNK-u izvedena gotovo 300 puta. I studenti danas plaču kada je čitaju, svjedoči dr. Sanja Nikčević. Gdje je danas možete gledati? Nigdje. Iako živimo u demokratskom društvu u kojem svatko može iskazati svoje interese, jača artikulacija kršćanskoga svjetonazora nerijetko se promatra kritički, kao gušenje sloboda, što samo po sebi nije dobro. Rekao bih da je naša predstava bila silno hvaljena, nije prošla dalje, no dospjela je do srca ljudi. To je najvažnije.

Nerijetko svjedočimo postdramskomu kazalištu, u kojem redatelj uzima veliku slobodu prekrajanja klasičnih dramskih tekstova. Kakav dramski pristup Vi njegujete?

Definitivno sam pristalica dramskoga kazališta. Postdramsko se kazalište odnosi na prakse od šezdesetih godina 20. stoljeća, a pojam je teorijski zaživio nakon devedesetih. Dramsko kazalište okrenuto je tekstu; zna se koje su njegove konvencije i kako ga treba izvesti. U postdramskom su potpuno druge strategije. Mislim da treba ući u srž teksta, ali i njegova konteksta, a to se čini pomoću glazbe i scenskoga pokreta. Važna mi je i intertekstualnost i intermedijalnost: tekst treba povezati sa širom slikom svijeta. Toga ima i u postdramskom kazalištu, ali bitan je cilj; volim predstave u kojima je ostvarena ljepota, liričnost, u kojima se gledatelj može prepoznati u onome što glumac govori. Predstave mogu biti teške, to je legitimno. No ideološko-politički diktat postdramskoga u praksi često donosi silnu agresiju, beskrajne psovke, ismijavanje svetoga profanizacijom preko svake mjere. To nije potrebno.

BIOGRAFIJA • Dario Budimir, prof. izvrstan savjetnik, rođen je u Đakovu 1973. Kroatistiku i južnoslavensku filologiju diplomirao je 1998. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Dugogodišnji je nastavnik hrvatskoga jezika u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Od 2013. do 2017. bio je član Upravnoga vijeća NCVVO-a, a od 2019. član je suradnik Znanstvenoga vijeća za obrazovanje i školstvo HAZU-a. Školske godine 1997./1998. osnovao je Suvremenu dramsku skupinu u Klasičnoj gimnaziji, koju od tada vodi, a vodio je i Antičku dramsku skupinu. Režirao je sedam Euripidovih tragedija u javnim kazalištima. Učenici su pod njegovim mentorstvom ostvarili 16 sudjelovanja na državnim natjecanjima i 14 sudjelovanja na državnim smotrama.