Čini se da je u životu vjernika najteže osloboditi se vlastitih projekcija i promišljanja o tome tko i kakav je Bog. Vjernik tako zna provesti velik dio života jednostavno tek u promišljanju o tome tko je i kakav je Bog te koliko je uistinu sposoban mijenjati ljudsku svakidašnjicu.
Mogu tako proći godine u pustim promišljanjima bez ulaženja u jednostavnost odnosa s Bogom. Povjeriti se Kristu i snazi njegovih riječi čini se tako teškim, a katkada i nemogućim. Jer od prevelike jeke nutarnjih previranja i promišljanja čovjek teško da može osluhnuti Božji glas te mu izručiti sebe i težinu svojih dana.
Neimaština duha
Ovonedjeljno evanđelje stavlja pred slušatelja jednu izazovnu životnu situaciju. Trenutke bivanja s Isusom ili ipak ostajanja u uskim okvirima svojih promišljanja o Bogu. Situacija ne može biti dramatičnija. Isus i učenici pred gomilom ljudi na obali Galilejskoga jezera u trenutcima bespomoćnosti zbog činjenice da su gladni, a nemaju što jesti. No njihova neimaština vrlo se brzo prikazuje neimaštinom duha, a tek onda materijalnih stvari.
Jer teško je oteti se dojmu da je istinski smisao evanđeoskoga izvještaja prikazati Krista onim koji učenike izvodi iz uskih okvira njihova pogleda na stvarnost koja ih okružuje kako bi ih poveo prema nečemu što im je ustvari na dohvat ruke, a jednostavno ne vide. Razlog nemogućnosti bistra pogleda je ponovno, kako je već i naglašeno, prevelika usredotočenost na ono što oni misle, a manjak istinskoga i čistoga pogleda na realnost koja ih okružuje. Kristov pogled nije takav.
Krist u situaciji bespomoćnosti ne ostaje usredotočen na nemoć, nego mu pogled biva usmjeren na jednoga dječaka koji u mnoštvu onih koji su gladni posjeduje pet kruhova i dvije ribe. Ne ulazeći u mogućnost simboličnoga tumačenja brojeva koji se spominju u tekstu, kako su to inače činili crkveni oci vidjevši u broju sedam broj punine te time prikaz više nego dostatnih dobara, čini se da je važnije usmjeriti se na nešto drugo. A to je činjenica Kristove sposobnosti da učenicima istakne važnost realnoga gledanja stvarnosti koja ih okružuje.
Logika života u koju uvodi Isus Krist
Krist učenike poučava tomu da svoj pogled usmjere ne na ono što nemaju, nego na ono što jest. Od pesimista, fatalista, uči ih da budu optimisti. To je logika života u koju uvodi Isus Krist budući da je on Bog koji je sposoban uvijek nanovo ljudski duh izdizati iz ponora u koje može upasti prema obzorju nebeskih visina. Nameće se tako samo po sebi promišljanje o važnosti življenja realnijega života vjernika. Kao da Krist želi da od ljudi sve više stvara one koji će biti sposobni zagledati se u ono što imaju, a ne ono što nemaju ili misle da trebaju imati.
Ako se tomu pridoda i dimenzija dara vjere koji je svojstven svakomu vjerniku, samim time dolazi se do zaključka da vjernik nikada ne bi trebao biti onaj koji očajava te se zatvara u usku logiku svojih promišljanja, i to samo zato što je vjernik i jer hodi s Kristom. On tako u svim životnim situacijama iznalazi rješenja koja su za njega najbolja.
Krist dakle od vjernika ne traži da neprestano tragaju za onim što nemaju, nego da prije svega zahvaljuju na onom što jesu i darovima koje im je sam Bog udijelio. To je upravo ono što i Krist čini. Uzima ono što ima, što je očito i jasno njegovu pogledu. S time računa ozbiljno te potom upućuje svoju molitvu zahvale Ocu nebeskomu. I to biva dovoljno da nasiti ljudsku nutrinu. Putokaz je to ljudima i danas. Važno će biti prije svega čistiti svoj pogled koji neprestano kazuje da nešto nedostaje te čovjeku ne daje mir. Mir koji mu je potreban prije svih drugih stvari. Očistivši pogled, odnosno usmjerivši ga na ono bitno, čovjek tada ulazi u molitvu zahvaljivanja te svoju nutrinu istinski siti. Jer čovjek živi iz obilja ispunjene nutrine. Da je tomu tako svjedoči i sakrament euharistije.
Zadatak dan svakomu vjerniku
U sakramentu euharistije Krist se daruje kao živi kruh od kojega istinski žive vjernici. To nije kruh koji siti materijalnu glad, nego većma onu nutarnju. Onomu koji ga blaguje u vjeri daruje se snaga i čisti pogled za život u svakidašnjici. I možda baš zato preostaje dvanaest punih košara u evanđeoskom ulomku. Jer broj je to dvanaest izraelskih plemena, ali i broj apostola. Onih na kojima je Krist izgradio svoju Crkvu.
Zajednicu onih koji se okupljaju oko Kristova stola te slušajući njegovu riječ i blagujući njegovo tijelo i krv kušaju već sada i ovdje ono što će u punini živjeti u vječnoj radosti promatranja Kristova lika.
Vjerniku je pak stoga dan zadatak koji treba neprestano izvršavati kako bi istinski živio. On svoj sadržaj ima u tome da se vjernik, trajno osluškujući Kristovu riječ, oslobađa sebe i svojih misli te se vježba u pouzdanju i povjerenju u Krista koji je živ. Onomu koji u snazi Duha trajno okuplja svoj narod do dana vječnoga zajedništva s njim u slavi.
