Za onoga tko mjeri »veličinu anđela« podjednako se može pretpostaviti da se bavi ukrasnim figuricama, poslovnim ulagačima ili venezuelskim slapovima. No biblijski mjeritelji ne ostavljaju mjesta egzotičnim pretpostavkama. Bilo da se u punoj veličini objavljuju odabranicima ili ukazuju namjernicima, anđeli su »obličjem slični čovjeku« – toliko da ih čovjek može ugostiti »i ne znajući«. Premda se stoga »anđeli Isusove moći« često i nazivaju ljudima, »jakošću i snagom« čovjeka svejedno nadilaze. Ako jedan anđeo sam može nadvladati vojsku, pokoriti narod, požeti zemlju i zakloniti sunce, nije teško povjerovati da rukama može i podići čovjeka i podići tabor, baciti mlinski kamen i otkotrljati grobni kamen, zatvoriti lavlje ralje i zadržati zemaljski vjetar. Ezekiel ipak ne spori da je čovjek od anđela tek »malo manji«. Naime, trska kojom nebesnik mjeri hram u njegovu viđenju tek je za šestinu dulja od ljudskoga alata.
Kada je čovjek »sjajan kao mjed« Ezekielu naredio da »popamti sve što će mu pokazati«, pedesetpetogodišnji svećenik sigurno nije slutio da mu slijedi devet poglavlja arhitektonskoga elaborata.
Činjenica da bi za prikaz svih podrobnosti najduljega anđeoskoga govora u Pismu trebala čitava galerija slika stoljećima je odbijala umjetnike od Ezekielova posljednjega viđenja – sve dok jednoga zaboravljenoga francuskoga slikara nije dopalo uresiti jednu parišku župnu crkvu. Na skici za fresku s likovima Zaharije i Ezekiela, kojom je kanio ispuniti zid ponad svetišnoga luka crkve svetoga Jakova i Kristofora, Jean-François Brémond nije samo s lakoćom riješio pitanje anđeoskoga stasa, nego je i prizor otmjeno prožeo katoličkom simbolikom. Anđeo na akvarelu viteza Legije časti prorokove je veličine, ali mu u ruke ipak stane crkva. Tom igrom proporcija zabezeknut je i trijezni prorok; kao da shvaća da je zdanje koje motri više od znaka.
U zvuku zvona za večernje anđeosko pozdravljenje koji je u petak 2. svibnja 1806. odjeknuo baš u času rođenja malene Zoe Labouré mnogi su prepoznali znak Gospine majčinske blizine. No malo je tko u dolasku francuske svetice – godinu starije od neoklasicističkoga slikara – razaznao i ruku anđela. A upravo je anđeo dječačkoga stasa s glasom odrasla čovjeka svetu Katarinu Labouré poveo na njezin prvi susret s Majkom u noćnoj potaji samostanske kapele. Premda je vjernici danas pamte ponajprije po viđenju u kojem joj je Bezgrješna pokazala arhitekturu čudotvorne medaljice, neznatnu kćer kršćanske ljubavi Crkva slavi kao zaštitnicu starijih osoba. Jer namjesto da si je mističkim iskustvima pribavila časti, s lakoćom je prihvatila službu u hospiciju, trijezno tajeći Marijina proroštva sve do smrti: »Nisam znala ništa, nisam bila ništa, i zato me Bog izabrao.« Ljudi su veliki onoliko koliko pristaju biti maleni. Kao i anđeli.
