Vojnik i prekaljeni pripadnik bojne »Frankopan«, s kojom je prošao najteža bojišta u Hrvatskoj i susjednoj BiH. A nakon rata – premda po struci »samo« grafički dizajner – jedan od cjenjenijih hrvatskih pjesnika. Između tih dviju naoko filmski suprotstavljenih stvarnosti kretao se tijekom zadnja tri desetljeća život Tomice Bajsića, sugovornika uz Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. U dinamici odnosa rata i mira kretao se i razgovor za Glas Koncila, od Oluje i očuvanja zdrave nacionalne svijesti preko rata u Ukrajini i suvremenoga odnosa pera i mača sve do bl. Alojzija Stepinca i kardinala Franje Kuharića i njihovih »zahvata« u srcima onih koji su prijelomnih devedesetih branili hrvatsku domovinu.
Vjerujem da se mladi većinom dobro mogu uživjeti u generaciju koja je na svojim leđima iznijela rat za neovisnost. Domovinsku zahvalnost svi zajedno dijelimo. Nit vodilja nikada za mene i moje suborce nije bila potreba za hvalom, nego se sve dogodilo spontano, od srca. Mnogi nisu željeli stajati po strani suočeni s oklopno-mehaniziranim jedinicama JNA koje su krenule u rat za veliku Srbiju na ruševinama Jugoslavije. Ostavili smo svoje životne planove, škole i fakultete, radna mjesta – ne samo u Hrvatskoj, nego i u zemljama gdje živi hrvatska dijaspora – kako bismo zadnjemu udaru repa totalitarnoga zmaja stali na kraj. Tako sam tada mislio, ali danas vidim kako velikosrpski nacionalizam divlja nad tzv. zapadnim Balkanom jednako kao prije, ali u skučenim okvirima, kao duh u boci, on ne može više tek tako eksplodirati i pokositi sve u širem okruženju, jer podrezana su mu krila pobjedom u Oluji, a ne zaboravimo da je Hrvatska vojska zaslužna i za obranu i pobjedu nad velikosrpskim agresorom i u BiH.
Svoje pozitivno iskustvo o međugeneracijskoj povezanosti temeljim na radu u žiriju za kratku priču iz Domovinskoga rata koji je pokrenut u Ministarstvu hrvatskih branitelja. Već pet-šest godina primamo priče iz srednjih škola Hrvatske i BiH. Mogu posvjedočiti da mnogi srednjoškolci, zahvaljujući i mentorima, većinom profesoricama hrvatskoga jezika koje im pružaju potporu, znaju kako premostiti distancu, a budući da je glavni kriterij onaj književne vrijednosti, oni najdarovitiji znaju prikupiti razbacane i naizgled nepovezane fragmente u harmoničnu cjelinu, koja kroz sudbinu pojedinca oživi Hrvatsku toga vremena.
Od mnogih priča koje me dirnu u srce spomenuo bih i onu o »zvončićima« koji su padali na Zagreb i školu u koju sam i ja išao kada se zvala Kultura i umjetnost. Filmska je to priča o maštovitoj djeci koja su prateći rutu prema zaklonu kuda ih je vodio pribrani profesor maramicama označavala na ulici neeksplodirane zvončiće, misleći na sigurnost druge djece, školskih prijatelja koji su išli iza njih. Ima priča iz Vukovara, Dalmacije… srednje Bosne. Ima tu puno ljubavi u doba rata… Naravno, ima i nešto priča koje ne zažive dalje od ponavljanja kronoloških činjenica, ali to nije česta pojava. Sve su to ljudske priče, mnoge zagrabe duboko do obitelji, prikazuju majke i sinove, kćeri i očeve, unuke i djedove i bake, a postoji i lokalna memorija o kvartovskim mangupima, izvrsnim športašima, nadarenim učenicima, koji su, zajedno, zbog nametnutoga nam rata, izrasli u izvrsne ratnike.
U našoj Osnovnoj školi Ivana Gorana Kovačića u Mesićevoj ulici stoje memorijalne ploče za prijatelje koji su pohađali tu školu, Damira Marušića (1962. – 1992.) i Davora Sefića (1968. – 1991.), juniorskoga skijaškoga prvaka i športskoga padobranca, s kojim sam išao u razred i dijelio prijateljstvo i dalje kroz život. Bili smo zajedno i u JNA, a zajedno smo išli u rat, s prijateljem iz škole Draženom Čurićem, koji je bio biciklistički i motoristički as, Davorovim bratom Damirom i Robijem Majerom iz Tomićeve, dragim prijateljem s grafičkoga odjela u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna.
U obranu Hrvatske iz naše najuže osnovnoškolske ekipe uključili su se prijatelji Cvitan i Stipe Madunić, Domagoj i Krešo Runac… Bilo je, naravno, iz kvarta još dobrih ljudi raznih generacija, vrsnih ratnika koji su se borili od Vukovara do Dubrovnika, ne stignem tu sve nabrojiti. Zagrepčani su dali golem doprinos obrani Hrvatske.
Davor Sefić je poginuo 20. listopada 1991. u obrani Dubrovnika, a Damir Marušić, isto športaš, koji je uspješno trenirao i plivanje i rukomet, poginuo je u oslobađanju Dubrovnika 10. srpnja 1992.
Zato, ako imate nekoga ratnika svjetla toga vremena u svojoj obitelji i među bliskima, nemojte mu izraziti zahvalnost ili sažaljenje nad tragedijama koje je prošao i traumama koje nosi, nego tražite od njega da vam bogatstvo i snaga njegova iskustva u ratu bude svjetionikom u današnja vremena. Pitajte ga kako je to bilo i kako bi mogao pomoći danas, kako biste se spremnije suočili s današnjim društvom, koje isto ima svoje ponore i svoja iskušenja.
Mlađe su generacije itekako svjesne da su žrtve u našem ratu za neovisnost bile i obitelji, ili obitelji prije svega kada pogledamo šire, a tako i izborena demokracija i europska budućnost, koju je nažalost zasjenilo sitnodušje moćnika i bešćutnost političkih elita u godinama poslije rata.
Puki nacionalni martirologij i žrtvoslovlja monete su političkim elitama za zgrtanje moći i bogatstva. Mnogi se političari tako natječu, još od početka rata, u zahvalnosti na junaštvu iz prošlosti. Ali samo dok budućnost pripada samo njima i njihovima. Boljet će nas zato glava još dugo.
Po principu: »Odmorite se, zaslužili ste, prepustite sada sve nama« stvorio se licemjeran apsurd da su ljudi iz rata koji su mogli Hrvatskoj pomoći puno i u doba mira sklonjeni u zavjetrinu. Braniteljska je populacija po političkoj potrebi narasla i više nego dvostruko i ostala lebdjeti u zraku kao neka amorfna masa, biračko tijelo. Kako su u Rio de Janeiru nastale favele? Završetkom rata s Paragvajem preselili su veterane na brda da si sklepaju naseobine i ne smetaju.
Mislim da mladi primaju našu poruku da smo nakon rata većinom uspjeli ostati normalni ljudi, da radimo svi na svoj način, da smo uspjeli zasnovati obitelji i dalje pridonositi društvu. A umjetnost je snažan medij – uz zapise Siniše Glavaševića iz Vukovara, uz ratne fotografije Pave Urbana iz Dubrovnika i uz Gordana Lederera i njegove filmske zapise neki će stranac za sto godina moći u kratkom roku primiti očuvanu istinitu sliku o onome što se u nas događalo devedesetih. Umjetnost je važna u odnosu na rat – ona ljude može brzo uvući u dodir s trenutkom, iz više rakursa prikazati što se događalo, zašto smo se branili i da smo u rat ušli kao sasvim obični ljudi. Odličan posao radi i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskoga rata. Centar objavljuje vrijedne i potrebne knjige, pa i izvrsna sjećanja, poput knjige »Život na meti« mojega dragoga prijatelja Gastona Bessona, francuskoga dragovoljca. Ne zaboravimo da je gotovo 700 stranih dragovoljaca branilo Hrvatsku. Neki su poginuli, a puno ih je ranjeno. Njihovo prijašnje ratno iskustvo, kao jasno i ono naših hrvatskih legionara koji su nam bili zapovjednici, puno nam je značilo.
Na izložbama ratnih fotografija ili povijesno-znanstvenih knjiga poput monografije o bojni »Frankopan«, prvim hrvatskim komandosima, koju je napisao povjesničar Tomislav Šulj, vidi se da se širi pozitivna energija i društveno razumijevanje. Mladi se s tom knjigom lako mogu poistovjetiti jer je napisana za sve i o svemu, pa tako i o ratu u Bosni i Hercegovini, koju smo branili protiv velikosrpskoga agresora tijekom 1992. i da je održimo kao cjelovitu zemlju i obranimo Hrvatsku jer su s Kupresa htjeli nastaviti i presjeći Dalmaciju, ali smo Mladićevu vojsku zaustavili u Šujici, a velik smo prilog dali i obrani Mostara od JNA i miru u srednjoj Bosni kako bi se učinkovitije svi obranili od Vojske Republike Srpske i lokalnih četnika koji su žarili i palili po Hrvatskoj 1991. godine.
Kako se humanost očitovala u operaciji »Oluja«?
Krajnje mi se licemjerno čini kada ljudi slave obljetnice iz Drugoga svjetskoga rata kao da su se jučer dogodile, a tada se nisu ni rodili niti je ostalo puno živih iz toga vremena, bojkotirajući istodobno Oluju, Maslenicu i Vukovar i druga događanja iz našega vremena kao nešto neprijateljsko ili omrznuto. Kao da ubijeni u velikosrpskoj agresiji nisu bili naša generacija, naši školski prijatelji, sugrađani, ljudi s kojima smo se družili, slušali istu muziku, izlazili u iste klubove.
Oluju bojkotiraju ili je se odriču u potpunosti, a svake godine nanovo »oslobađaju« Zagreb od fašista, sluga okupatora, kvislinga i klasnih neprijatelja, ne odričući se, ni koliko je crnoga pod noktom, revolucionarnoga terora u Zagrebu i okolici i na bleiburškom putu, kada su partizanske jedinice više desetaka tisuća nevinih ljudi »oslobodile života«.
Ne bih to inače spominjao jer mislim da martirologiji i ideologije razaraju društvo, ali treba znati da sustavno negiranje i neljudsko opravdavanje tih masovnih zločina koji nikada, ni na koji način, pa ni društveno, nisu osuđeni govori kako je u nekim slučajevima kriv ubijeni, a ne ubojica. Takvoj nakaradnoj logici nema mjesta u europskoj, demokratskoj, suverenoj i slobodnoj Hrvatskoj, jer treba vjerovati u čovjeka prije svega, u svetu nepovrjedivost ljudskoga života.
Rat se vodi oružjem. To ne znači da »muze šute«, nego da nas poezija ne će sačuvati od tenkova, iako nas može osnažiti da ostanemo ljudi u neljudska vremena. Može i upozoriti, a prije svega svjedočiti, pa i u ime onih kojima je oduzet glas. Ratnici ne mrze ni svojega neprijatelja, oni gledaju kako će sačuvati one oko sebe, i druge, kako će učinkovito i uz što manje žrtava provesti akciju.
Među ljudima od pera ima ih puno koji iz tinte sipaju mržnju, sigurno više nego što te mržnje ima na ratištu. Kako je Hemingway napisao tako i ja mogu posvjedočiti: što sam više prilazio prvim crtama, nailazio sam na bolje ljude. Uvijek oni najbolji, oni koji najviše vole život, osjećajući snažnu odgovornost da pomažu drugima koji s njima žive i da brane zajednicu, stradaju prvi.
Ali mnogi iskoriste pisanje kao oružje protiv nekoga ili nečega što im uznemirava ego, ili im smeta na putu do slave, pa su poput suncokreta okrenuti širemu i isplativijemu tržištu, gdje je i karta za ulaz u »regionalni esperanto«. Tada i narativ otprilike glasi: »Ustaše i četnici pobili su se među sobom i uništili Jugoslaviju meda i mlijeka i to je uzrok rata, pa smo isto odgovorni i mi koji smo se branili, i JNA i srpsko-crnogorske postrojbe i pridružene im razne srpske dobrovoljačke jedinice.«
Moja je generacija suboraca bila zapravo prva generacija Hrvatske vojske koja je posebna po tome što nitko među nama nije planirao svoj vojni poziv. Uspjeli smo u Domovinskom ratu u onom što je u ratu najteže – ostati čovjek.
Da, imamo kulturu otkazivanja koja bi mogla postati i totalitarizam novoga vremena. Dakle, danas nekoga »otkažu« iz humanističke sfere jer se izjasnio kao vjernik ili kao čovjek koji je protiv pobačaja. Ako se napiše nešto što nije u skladu s prevladavajućim mišljenjem, to je verbalni delikt. U istu kategoriju ulaze i napadi koji uslijede ako se kaže da Zagreb u svibnju 1945. nije oslobođen, nego da je tada jedan totalitarizam zamijenjen drugim. Također, mnogi si danas čupaju kosu zbog navodne ponovne pojave ustaške ideologije i fašizma, ali ne će prihvatiti da su jedini antifašisti našega vremena zapravo hrvatski branitelji jer su svoju zemlju branili od velikosrpskoga fašizma. Miloševićeva politika bila je forma fašizma našega vremena.
Kada sam bio nedavno u Ukrajini, pitali su me i za Oluju. Poželio sam i njima da uspiju osloboditi okupirana područja u Ukrajini kao i mi u Oluji. Rekao sam im i da se osjećam kao da me netko stavio u vremenski stroj jer se nama prije trideset godina dogodilo slično kao njima sada pod ruskom sveopćom agresijom, koja je rezultirala masovnim ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti, s ciljem brisanja ukrajinskoga identiteta i kulture.
Bio sam i u Harkivu, na izložbi fotografija poginulih ratnih reportera, uz koje su izložene bile i neke njihove misli. Govorili su da će njihove fotografije pridonijeti tomu da istina o Ukrajini dođe do svijeta, da će time prestati ruska agresija kad svijet vidi što se događa. Međutim, da je preko suda u Haagu svijet beskompromisno osudio Miloševićevu agresiju na nas, da nisu u Daytonu u BiH dopustili Republiku Srpsku kao neku vrstu ratnoga plijena poraženima, da se nije išlo izjednačavati agresora i onoga koji se branio, ni Putin ne bi mogao samo tako preslikati Miloševićev model i primijeniti ga u Ukrajini. Ako je Miloševiću prošlo imati tzv. SAO Krajinu kao trojanskoga konja na hrvatskom teritoriju, kako i Putinu ne bi prošlo odvajanje Krima, a onda i stvaranje »autonomnih« pokrajina na istoku Ukrajine za pripajanje Rusiji?
Katarina Mihaljicina, krasna umjetnica, i Ala Tatarenko prevode moju poeziju iz razdoblja Domovinskoga rata na ukrajinski jezik. Katarina, likovna umjetnica i pjesnikinja, kaže da se mnogi prepoznaju u tim pjesama i da su im bliske, osobito na ratištu. Nedavno su s Katarinom bile u Zagrebu i čitale svoju poeziju na pjesničkom festivalu i izvrsne ukrajinske pjesnikinje Lilia Bomko i Lia Kiva. Kroz poeziju najbolje razumijem što im se u Ukrajini događa svaki dan i kako svaki dan žive obični ljudi.
Od početka ruske invazije u kontaktu sam s prijateljima iz Ukrajine i više sam puta išao onamo pomoći kolegicama i kolegama. Među mladim ljudima koji sudjeluju u književnim i humanitarnim aktivnostima kao otac prepoznao sam i svoju djecu, koja su se isto mogla roditi u Kijivu ili Donbasu. Golem je teret na njihovim leđima i veoma poštujem sve Ukrajince koji na različite načine brane Ukrajinu, i njihovu hrabrost i odlučnost i požrtvovnost, i želim da što prije oni žive u miru i slobodi.
Razgovarao sam s njima i o poslijeratnom dobu. Tek kada sam i sam postao otac – dvoje sam djece dobio u ratu, a najmlađu kćer u godini mirne integracije – shvatio sam što su doista proživljavali naši roditelji i obitelji. Rat može potresti obitelji iz korijena, a iako pukotine s vremenom naizgled izblijede, one sve jače pulsiraju pod površinom.
Nama kao vojnicima u ratu je bilo drukčije nego našim obiteljima. Bilo je praznih prostora između akcija ili granatiranja, bilo je uvijek vremena i za mladenačke šale, što je u ratu bitno, i prijateljstvo se razvijalo i mogli smo se kretati posvuda. Izviđali smo u planinama i šumama, stalno se nešto događalo, puno toga lijepoga. Naše su obitelji čitavo vrijeme strepile. Pamtim i kako je moja supruga stalno na televiziji gledala imena tko je toga dana poginuo i je li moje ime na tom popisu.
Veoma mi je drago bilo nedavno čuti vijest da kardinal Kuharić ide prema beatifikaciji. U teškim vremenima on nam je davao duhovnu snagu. Kardinal Kuharić stasao je pod skutima Stepinca, bio je zapravo Stepinčev predstavnik u našem vremenu i naša je velika sreća što smo upravo u vrijeme Domovinskoga rata imali uza se kardinala Kuharića. Jer smisao onoga njegova glasovitoga govora u Petrinji u tome je da nikada ne postanemo kao naši neprijatelji. Slično je govorio i Vlado Gotovac ispred zgrade Pete vojne oblasti kada je rekao da će generali JNA umrijeti u samoći svojega hladnoga srca. Rat za granice velike Srbije bio je bezumnost koja je u vrijeme kada se stvarala Europa bez granica prouzročila goleme žrtve. Da nije bilo Miloševićeve agresije, »generalštaba JNA«, SANU-a i dijelova SPC-a, sve republike ušle bi u Europu kao samostalne zemlje bez ijednoga izgubljenoga života.
Riječi kardinala Kuharića jako su nam bile važne u ratu, one su nam bile vodilja kroz život na ratištu, kao i krunica koju su gotovo svi branitelji nosili bez obzira kojoj postrojbi pripadali. Nadalje, kardinal Kuharić bio je čovjek ispred svojega vremena. On je bio opozit kičastomu nacionalizmu, nacionalizmu pečenih volova, iza kojega stoje samo prazna obećanja i tmurna svakidašnjica za većinu ljudi.
Ali on se i snažno suprotstavio vojnoj agresiji i negiranju prava Hrvatske na samostalnost. U ratu nam je bio duhovni vođa. Svjedočio je da je najveća hrabrost ostati čovjek. To je kao i kod ronjenja: lako nakon nekoga vremena čovjek izgubi osjećaj za to gdje je površina, a gdje dno. Kardinal Kuharić i mnogo naše svećenstvo doista su nam pomogli da ne izgubimo svijest o tome gdje je dno, a gdje površina. I to je ono što nas je razlikovalo od naših neprijatelja.
I kardinal Kuharić i kardinal Stepinac spasili su mene i moju obitelj. U ratu sam ranjen dva puta, jednom teže. Čudom sam preživio i ostaje pitanje zašto sam uopće preživio, zašto sam preživio minu. Zašto mi se nije dogodilo nešto još gore? Nakon rata, početkom ovoga stoljeća u pritvoru u Karlovcu noću na spavanju preživio sam pokušaj ubojstva, od nikada identificiranih počinitelja. Bio sam i gušen, tako da sam završio u komi, a adekvatna mi je liječnička pomoć bila onemogućena od najviših instanci. Nakon dugo vremena u takvu stanju dovezen sam u bivšu Vojnu bolnicu u Dubravi, gdje su na intenzivnoj njezi rekli mojoj supruzi da sumnjaju da je riječ o pokušaju ubojstva.
Kada sam se probudio iz kome, doktor Kirin mi je rekao da sam preživio jer imam jako srce, ali dok sam još ležao na aparatima i bez svijesti, kardinal Kuharić me posjetio u bolnici. Iako toga nisam bio svjestan, on mi je u ruku dao relikviju sa Stepinčevom slikom koju i dan danas nosim svagdje sa sobom.
Imao sam osjećaj da sam bez tijela i da plutam u prostoru, kao kada u filmovima presijeku vrpcu astronautima pa oni otplutaju od kapsule u nepoznato. Sve je bilo sivo, ali pamtim jasno u jednom trenutku lice kardinala Stepinca pred sobom u praznom prostoru. Kasnije, kada sam se probudio iz kome, vidio sam lice moje supruge Ivane kraj mene, koja je zajedno sa sestrom i djecom bila prije kod kardinala. Prepoznao sam i lica naše djece, ali trebalo mi je vremena da vratim u svijest naš život koji smo živjeli i samoga sebe. Zato velim da mi je Stepinac spasio život, a Kuharić obitelj.
To je danas isto kao i živjeti na ukrajinski način. Moramo se Ukrajincima diviti jer oni se ne daju, čuvaju svoju kulturu i svoju zemlju. I nas su devedesetih htjeli prikazati kao naciste i fašiste kako bi nas pokorili i zazidali nam put u Europu.
Teško je biti čovjek na hrvatski način, ali zapravo je to jako lijepo. Mi imamo lijepu zemlju, jako lijepo more i prekrasne planine i prirodu, rijetko vidiš ljepše zemlje za život od naše. Naše se domoljublje najbolje manifestira kroz naš odnos prema drugima, kroz našu obitelj, u odnosu prema društvu. Crkva govori da se društvo gradi kroz obitelj i da je snaga obitelji zapravo snaga društva. To pokušavamo živjeti i u mojoj obitelji. Bez obzira na to što sam bio u ratu, na sve što sam preživio, imam izvrsnu djecu, oni su ostvareni u svojim zanimanjima, zadovoljni su sobom.
Mi smo u ratu bili suprotstavljeni kulturi smrti, mi smo gradili kulturu života. I pravi su heroji oni koji su poginuli u ratu jer su gradili takvu kulturu, jer su branili Hrvatsku, jer su voljeli život toliko da su to shvatili kao odgovornost za ljude oko sebe. Kroz velike mrakove stvarane su u vrijeme rata i velike ljepote. Imamo i danas prekrasne obitelji. Ovdje se rađaju divni ljudi. Problem je što mi često stvari svaljujemo na druge. Drugi su nam uvijek krivi, a ne gledamo što mi možemo sami napraviti da nam bude bolje. To je i moja poruka za buduće generacije.
