MARIJANSKA PROMIŠLJANJA AUTORA »RAJSKE DJEVE« O. PETRA PERICE Nebeskoj Majci pisao je stihove, utjecao joj se i s njom pošao pred partizanske egzekutore

I o ovogodišnjoj će se Velikoj Gospi diljem hrvatskih crkava – u domovini i u inozemstvu – s usana tisuća vjernika oriti stihovi najpjevanije i najpoznatije hrvatske marijanske pjesme »Zdravo, Djevo«. Davne 1904. godine, uz 50. obljetnicu proglašenja dogme o Bezgrješnom začeću Blažene Djevice Marije, tu je pjesmu spjevao mladi isusovac o. Petar Perica. Njegove je stihove potom uglazbio Vladimir Stahuljak. Ali već je tada mladi Perica iza sebe imao jednu »uspješnicu« – bila je to pjesma »Do nebesa nek se ori«, koja je nastala uz posvetu hrvatske katoličke mladeži Srcu Isusovu 1900. godine i koju je uglazbio Milan Smolka. Obje su pjesme – čak i unatoč otporima ponekih stručnjaka za crkvenu glazbu – malo nakon svoje pojave doživjele brz i svekoliki prihvat među hrvatskim vjernicima.

Mržnja nije mogla zatrti »Rajsku Djevu«

No osim pjesničkoga dara Božja je providnost isusovca – koji se djelujući u Travniku, Zagrebu, Splitu i Šibeniku i napose u Dubrovniku istaknuo kao odgojitelj svećeničkih kandidata, pokretač raznih inicijativa, duhovnik organizacijama katoličkih laika i rado slušan propovjednik – odlučila okruniti i mučeništvom. U listopadu 1944. godine o. Pericu su iz Dubrovnika, zajedno s drugim svećenicima i građanima, partizani odveli na otočić Daksu, gdje su ih likvidirali u jednom od najstrašnijih zločina iz Drugoga svjetskoga rata, o kojem je omerta vladala sve do pada komunizma.

Međutim, sensus fidei »običnoga« vjerničkoga puka u godinama komunizma nije se dao zastrašiti pa je i »Rajska Djeva« ostala ne samo najpoznatija crkvena pučka pjesma, nego i svojevrsni simbol otpora jugoslavenskomu i velikosrpskomu jednoumlju nakon 1945. godine. Bijesu i mržnji koju je kod komunističkoga »pakla zmaja« izazivala »Rajska Djeva« mogla je parirati samo hrvatska himna »Lijepa naša«. Znakovit svjedok toga vremena izvještaj je koji je o hrvatskom hodočašću u Rim 1979., u povodu proslave Branimirove godine, sastavila ondašnja jugoslavenska ambasada u Vatikanu u kojem se uz ostale »nacionalističke« i »klerikalističke« inkriminacije odrješito navodi: »I tom je prilikom pjevana Lijepa naša i crkvena Rajska djeva.«

Majka je mila i draga svakomu

Pobožnost Srcu Isusovu i Marijinu prožela je duhovni i intelektualni profil o. Perice, »padra Perice«, kako su ga zvali dubrovački vjernici, kojima je poslan 1937. godine. Jedna od prvih njegovih pastoralnih akcija u gradu podno Srđa bilo je pokretanje Marijine kongregacije svećenika. U siječnju 1937., na sastanku kongregista, o. Perica razložio je svoju privrženost Majci Mariji. Naglaske iz njegova govora donosi Stojan Miloš u knjizi o Peričinu životu naslovljenoj »Iz srca središnje Bosne u svijet«.

»Prvo čeljade na svijetu koje smo ugledali, biće koje je prvo dobilo naše simpatije, koga smo prvog imenom počeli nazivati, je majka. Majka, to su riječi mile i drage svakome, te su riječi najljepše, najbolje i najuzvišenije«, započeo je svoj govor o. Perica te dodao: »Bog je htio da čovjek tako reći nikne iz zemlje, da ga opet stvara kao Adama. On je htio da budemo rođeni po majci i njoj je povjerio brigu prema nama. Nema zaista nježnije i požrtvovnije ljubavi od ljubavi majčine. Bog je htio da ne bude čovjek samo iz tijela, nego da se duh spoji s tijelom. Tijelo je zemaljsko, ono potječe iz zemlje, a duh, naprotiv, potječe od neba. Bog je prema tome odredio da čovjek živi i tjelesnim i duhovnim životom. I kao što čovjek odgaja svoje tijelo u krilu zemaljske majke, tako se Bog pobrinuo da čovjek svoj duh odgaja u krilu druge Majke, nebeske Majke Marije.«

Nabrajao je potom u svojem pobudnom govoru o. Perica likove biblijskih žena – Evu, Saru, Rebeku, Rahelu, Juditu, Esteru. »Ali nijednu do njih ne odabere sebi za majku, dok nije došla Marija, najljepša, najbolja, najdraža, među ženama. Marija je Majka Krista, ona je Majka novog Adama. I kao što je Eva zadala Adamu smrt, tako je druga Eva – Marija dala Kristu život.« Citirao je i riječi sv. Bernarda: »Kad je Marija izrekla riječi: Evo službenice Gospodnje, budi meni po riječi tvojoj, postala je ona Majkom Krista i Majkom našom i ona nas je od tada uvijek na srcu nosila.«

»Čitavo je čovječanstvo primljeno pod okrilje Marije«

»Kad je Krist na Kalvariji sebe prikazao svom Ocu za cijeli ljudski rod, postao je našim ocem, stekao nam je život kojega je Adam proigrao, ali suotkupiteljica je tu bila Marija. Srce Marijino tada je probo mač kao što je i Srce Gospodinovo bilo probodeno. Njihova su Srca komponente iz kojih proizlazi rezultanta: Mi prisluškujemo teško disanje Krista i njegovu tešku muku i velike boli. On ipak u tim teškim bolima ne zaboravlja svoju plemenitu Majku i dragog učenika te kaže Majci: ‘Ženo, evo ti sina!’ – Ivanu: ‘Evo ti Majke!’ (…) Svi se Sveti Oci jednoglasno u tom slažu da je Krist u tom momentu ostavio Mariju za majku svim ljudima (…) i čitavo je čovječanstvo primljeno pod okrilje Marije«, rekao je u svojem govoru iz siječnja 1937. o. Perica. »Mi treba da ponovimo ljubav prema Mariji, obnovimo svoj ugovor koji smo učinili pred Njezinim oltarom. Svi smo jednako djeca Marijina, ali možemo svoj odnos prema Njoj usavršiti, vezu pojačati pa da postanemo draži Nebeskoj Majci.«

Privrženost Mariji svjedočio i ljubavlju prema vlastitoj majci

Uostalom, svoju je privrženost nebeskoj Majci o. Perica svjedočio i ljubavlju prema vlastitoj, ovozemaljskoj majci, Antici. U arhivu Družbe Isusove u Zagrebu nalazi se i pismo koje je Perica poslao svojoj majci u prosincu 1907. godine. Ondje uz ostalo piše: »Premila moja majko! Od srca Ti hvala na Tvojoj miloj slici. Ne mogu ti reći, koliko sam se veselio kada sam je motrio. Ta kako da se ne veselim gledajući sliku one koja me je rodila, odgojila i koja me je napućivala Božje svete zapovijedi održavati. Ovu sliku ću pomno čuvati kao dragu uspomenu na predragu mi majku. Kad god je pogledam, svaki put će se obnoviti u meni uspomena na Tvoju bogoljubnost, na Tvoju poniznost, radinost i na ostale krjeposti.«

Bio je svjestan da i njegova majka, kao i brojne druge žene s početka prošloga stoljeća, živi u prilikama materijale oskudice i života lišena »udobnosti«. Na tom je tragu o. Perica majci Antici pisao: »Dragi Bog ti je metnuo teški križ na ramena, ali tješi me misao, da On po neispitljivim osnovama svoje Premudrosti tako postupa sa svim svojim ljubimcima. Zar nije na svoga premiloga Sina naprtio upravo najteži križ? Zar nije on odredio, da oštar mač boli probode Srce blagoslovljene među ženama, preuzvišene Kraljice neba i zemlje.«

Uvečer 22. listopada 1944., oko 22 sata, na vrata dubrovačkoga biskupijskoga sjemeništa u kojem je živio o. Perica pozvonila su dvojica partizanskih vojnika. »Došli smo po padra Pericu«, rekao je jedan od njih. Peričine posljednje trenutke u Dubrovniku uoči odlaska u mrak i smrt na otočiću Daksi rekonstruirao je o. Roko Prkačin u knjizi »O. Petar Perica, DI: Pjesnik i mučenik«. Pred partizanske je egzekutore o. Perica ponio nešto odjeće te – Isusa i Mariju i Josipa. O tome o. Prkačin piše na temelju kronika dubrovačkih isusovaca: »Rublje je stavio u svoju tašku, s klecala je uzeo svoj redovnički križ, sliku Srca Isusova i Marijina, te sv. Josipa. Sve je govorio: Srce Isusovo, smiluj mi se, Srce Marijino, u te se uzdam, sv. Josipe, tebi se preporučujem. Na to se ja bacio naglo, brzo i iznenada, pred klecalom na koljena i nekoliko puta poljubio pod, zazivajući Srce Isusovo i Marijino i sv. Josipa u pomoć. Srce Isusovo, ako je žrtva za tebe, neka bude, rado je primam, smiluj mi se.« Ubijen je 26. listopada 1944., hitcem u potiljak, te je bačen zajedno s drugim žrtvama u masovnu grobnicu. Dostojanstven sprovod i ukop zemnih ostataka o. Petra Perice bio je 2010. godine na dubrovačkom groblju Boninovu.

IZ POEZIJE O. PETRA PERICE