Zašto se blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije u narodu naziva Velikom Gospom, znaju čak i oni što samo »za Gospojinu« pohode Majčina svetišta diljem Hrvatske. Svetkovina je to, naime, koja podsjeća na puninu uzrasta one koja je, rođena neokaljana, po Duhu Svetom začela i kao djevica rodila Božjega sina i samoga Boga; svetkovina u kojoj se stoga nazire i prava veličina svih drugih marijanskih blagdana. No po čemu je to sama Gospa bila – velika? Odgovore na to pitanje ispisivali su mnogi svetci, no za ovogodišnju svetkovinu Velike Gospe postavili smo ga upravo onima koji su »ispisali« povijest tekuće godine – dobitnicima uglednih priznanja ili nagrada za ostvarenja u glazbi, filozofiji i književnosti. Njihovi odgovori zajedno podsjećaju na još jednu dimenziju Gospine veličine: čime se god čovjek bavio, u Mariju se vazda može zagledati.
Tri Gospine pouke – poniznost, povjerenje i prihvaćanje
Vesna Batistić Fačini članica je ženske Klape »Cesarice«, čiji je album »Ditiću malom hodite« u izdanju Laudato Musica ove godine nagrađen »Porinom« za najbolji album duhovne glazbe– Najdraži su mi mali (a veliki) ljudi. Ne oni koji s uznositošću žele da im na nadgrobnom spomeniku piše titula i koji se tako pri upoznavanju predstavljaju (»Ja sam dr. sc.«) ili koji ostale gledaju svisoka zbog svojega bogatstva ili učenosti. Jer, kako Propovjednik piše, »ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost«. Volim male (a velike) ljude poput mojih baka koje su, kao prave Franjine trećoretkinje, u rukama svakodnevno imale krunicu, u srcu bezgraničnu ljubav i brigu za svoju djecu, na usnama riječi blage, jednostavne i mudre, ali – kada je trebalo – i prijekorne, a u duši duboku i gotovo iskonsku vjeru.
Najveći čovjek koji je bio malen (a velik) jest Marija. Ona nas svojom jednostavnošću i krjepošću upućuje na to da je jedino Gospodin taj kojega treba veličati (»Veliča duša moja Gospodina«), da jedino u Isusa možemo imati potpuno povjerenje (»Što god vam rekne, učinite!«) i da svim srcem uvijek trebamo prihvatiti nadahnuće Duha Svetoga (»Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!«). Privrženost koju Marija svim svojim bićem osjeća prema Bogu putokaz je svima nama kakav vjernik biti, a njezin život primjer jednostavnosti i ljubavi prema bližnjemu. Svi su naši ovozemaljski uspjesi prolazna radost i ponos koji mogu voditi i u pogrješnom smjeru, ali Gospa je ta koja nas samim svojim primjerom katkad prekori i vrati na pravi put.
Kod Marije nema zastajkivanja, predumišljaja ni okolišanja
Prof. dr. Danijel Tolvajčić autor je knjige »Teodicejski problem u suvremenoj filozofiji religije« u suizdanju Kršćanske sadašnjosti i zagrebačkoga Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta, koju je Institut za filozofiju proglasio najboljom filozofskom knjigom objavljenom u Hrvatskoj u 2023. godini– Kako je rekao pokojni papa Benedikt XVI.: »Sve povlastice dane Mariji nisu tu da ju udalje od nas, već upravo suprotno, da ju približe nama.« To je, držim, ključ vjerničkoga čitanja Marije. Stoga mi katolički kršćani nedvojbeno trebamo kontemplirati to veliko Božje djelo ostvareno po njoj. No preduvjet je toga bio njezin bezuvjetni pristanak, njezino apsolutno »da« Bogu. Njezina je vjera duboka i zapanjujuća; njezine riječi »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« znak su temeljnoga povjerenja i bezuvjetnoga predanja Bogu, nečega čemu bismo svi mi vjerujući trebali težiti. Tu ne nalazimo kalkulirana zastajkivanja, predumišljaja ni okolišanja, već jedino čisto i nepatvoreno povjerenje u Boga i njegov spasenjski plan.
Mariju nije pokolebalo možebitno početno nedostatno razumijevanje Božje volje ni strah pred životnim okolnostima, već je hrabro i postojano kročila Božjim putom. Ona jednostavno prihvaća Božju volju. A ta je hrabrost, postojanost i prihvaćanje nešto što nama vjernicima počesto nedostaje. I pod tim vidom Marija predstavlja trajno nadahnuće za nas vjernike; ona je slika punine onoga na što nas Bog sve poziva; potpuno je ozbiljenje ideala kršćanske egzistencije kroz svoje predanje; osoba je koja je u potpunosti rekla Bogu »da«. A svi mi vjernici znamo koliko je to teško učiniti. I u tom smislu, Marijin život, čini se, pokazuje upravo ono što je najvažnije u životu jednoga kršćanina. I po tome je Gospa ne velika, nego najveća.
Veličina skromnoga nazaretskoga pitanja
Gloria Lujanović autorica je knjige »Srce zemlje« u suizdanju naklade OceanMore i Hrvatskoga narodnoga kazališta Mostar, za koju joj je zaklada »Terra Tolis« dodijelila Književnu nagradu »Fra Martin Nedić« za 2024. godinu– Marija je nesumnjivo jedna od većih kršćanskih osoba, jedna od onih na kojima kršćanstvo uopće počiva. Velika je ne samo zato što je Bogorodica nego i zato što nas upućuje, baš kao nitko drugi, na snagu koju milosrđe donosi i ima. Blaženoj Djevici Mariji se, kako se to kod nas lijepo kaže, utječemo u velikim nevoljama, sigurni da samo ona može pomoći, međutim, kao da ponekad zaboravimo jednu veliku humanističku lekciju koju nam je udijelila: Marija je, prema biblijskim tekstovima, bila jedna skromna i samozatajna žena. I baš njoj, takvoj, bilo je namijenjeno da rodi Spasitelja.
Vjerujem da Bog nikada ništa slučajno ne čini; i vjerujem da bi nas ova priča o Mariji i njezinoj skromnosti, mnogo toga mogla naučiti i olakšati nam određene životne muke. Teško, naime, mogu povjerovati da je ta žena iz Jeruzalema ikada pomislila da će ona biti ta – odabrana. U tom je njezina velika snaga i skromnost. Skromnost kao jedno pitanje »Zašto baš ja?« i kada se nešto lijepo dogodi. Obično se i njoj i Bogu, kao i svima ostalima kojima se molimo, obraćamo s pitanjem »Zašto baš ja?« kada smo u lošim situacijama. A treba se nekada i usred velike radosti zapitati zašto baš ja i jesam li zaista zaslužio.
