Bilo da hodočašćem u kakvo svetište ispunjava zavjet ili pohodi Gospin kip nakon mise u svojoj župnoj crkvi, ni jedan vjernik uz svetkovinu Velike Gospe ne će propustiti Majci uputiti pozdrav: »Zdravo, Marijo!« No osim molitava nebrojenih vjernika, riječi najpoznatijega anđeoskoga pozdrava već stoljećima nadahnjuju i melodije velikana »zvonke umjetnosti«. Nema čovjeka kojemu – barem u svečanim trenutcima sklapanja braka – duh nisu potresle »Ave Marije« Johanna Sebastiana Bacha i Charlesa Gounoda ili Franza Schuberta, a sve »Marijine« skladatelje bilo bi i nemoguće nabrojiti.
Ipak, velike skladateljske obljetnice i godišnjice prigoda su da se zaboravu otmu marijanski zapjevi neosporivih glazbenih velikana: Antona Brucknera, Gabriela Fauréa, Giacoma Puccinija, Gustava Holsta i Francisa Poulenca. Njihova nam je nadahnuća i izričaje približio prvi diplomirani gregorijanist s Instituta za crkvenu glazbu Neven Boltek, koji je ove godine primio čak tri priznanja Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta: Nagradu velikoga kancelara za najuspješnijega diplomiranoga studenta te nagrade dekana za najbolji uspjeh u studiju i najbolji studentski znanstveni rad.
Bruckner je glazbu promišljao teološki
Prvu od svojih triju »Ave Marija« – sedmeroglasni motet za zbor a cappella očuvan pod oznakom WAB 6 – Anton Bruckner skladao je za liturgiju u linškoj katedrali, gdje je bio orguljaš, objašnjava Boltek. »Početak kompozicije donose dječački soprani i altovi – vrlo nježni, liturgijskim rječnikom rečeno, neokaljani glasovi. Vokalne značajke dječačkih glasova u smislu čiste i besprijekorne intonacije u nježnoj dinamici kao da stvaraju osjećaj lebdenja: slušatelja ‘trgaju’ od zakona gravitacije i uvode ga u sveto, uzvišeno, otajstveno – anđeosko, dakle, u skladu s tekstnim predloškom. Duboki muški glasovi, tenori i basovi, zatim naviještaju sveti plod koji Marija već nosi.«
Gregorijanska je kompozicija uvijek rezultat meditacije nad tekstnim predloškom; ona uprisutnjuje i aktualizira teološku misao do krajnjih mogućnosti uma i tijela«, rekao je Neven Boltek
Sugovornik navodi i primjer kako je skladatelj – kojemu se ove godine navršava 200. obljetnica rođenja – svoja sakralna djela promišljao teološki. »Uz postupan dinamički rast, registri dječaka i odraslih mladića ujedinit će se u bogatoj sedmeroglasnoj zborskoj fakturi upravo na riječi ‘Isus’, koja je, simbolično, zapjevana trostruko, sve jačim intenzitetom. Kao i u ordinariju mise, kod pjesme ujedinjenja nebeske i zemaljske Crkve – ‘Svet, svet, svet’ – nije ideja ponavljanje, već inzistiranje: apsolutno svet, savršen, drukčiji, najviši.« Drugi dio molitve očituje pak zahvalnost Crkve na Gospinu majčinstvu. »Dojam slavlja i radosti realiziran je aktivnijim dijalogom dionica i izraženim vokalnim kulminacijama, a zborska partitura mjestimice premašuje sedmeroglasnu te zahtijeva osmeroglasnu postavu. Uz molbu da i nas prati Majčina pomoć i zagovor sve do smrti, Bruckner nas uvodi u intimniju i kontemplativnu atmosferu do potpunoga smirenja na ‘Amen’«, opisuje Boltek.
Tri molitve Gabriela Fauréa
Upravo neobičnim smirenjem odiše i »Ave Maria« koju je Gabriel Fauré napisao netom nakon povratka iz Francusko-pruskoga rata. Duhovni pogledi koje je skladatelj iznio uz svoje najznačajnije djelo, »Requiem« iz 1900. godine – »Smrt vidim kao sretno izbavljenje, težnju za srećom onkraj smrti, umjesto bolnoga odlaska« – pomažu nam shvatiti i mirnoću spomenute »Ave Marije«, nastale ubrzo nakon povratka s bojišnice 1871., napominje Boltek. »Strahote koje je vidio, gubitak ili sakaćenje bliskih suputnika, nasilne smrti i užasne ozljede povezane su sa snažnom porukom kojom se smrt promatra kao blaženstvo, što je istinskomu vjerniku prava utjeha, a iznimnu glazbeniku i čvrsto uporište za teološko-glazbeno ostvarenje.« Odabir muškoga ansambla vjerojatno je refleksija na proživljene vojničke dane, tumači sugovornik, a melodijske linije vrlo su izražajne, pjevne i prirodne, bez nasilnih skokova. »Izbor harmonija složen je jer skladatelji suvremenici sve češće izlaze iz okvira osnovnoga tonaliteta. To je sve zaslužno za osjećaj fluidnosti, mekoće i lakoće.«
Fauré, kojemu se ove godine navršava 100. godišnjica smrti, napisao je još dvije »Ave Marije« za ženske zborove uz orguljsku pratnju. »Te su skladbe potpuno različite po karakteru, a i po namjeni. Kretanje jednoglasne melodijske linije u opusu 67 podsjeća na imitaciju radosnoga gregorijanskoga pjeva, zbog čega je primjereniji liturgiji. Opus 93 je dramatičniji, strukturalno i polifono kompleksniji, ujedno vrlo ovisan o orguljskoj pratnji, stoga ga je lakše doživjeti kao koncertno ostvarenje«, smatra Boltek.
Puccini – sakralnost u svjetovnoj formi
Nakon smrti Giacoma Puccinija 1924., u ostavštini mu nije pronađeno mnogo sakralnih ostvarenja. No tragični zaplet njegove operne jednočinke »Sestra Angelica« započinje upravo »Ave Marijom«, u kojoj se naslovnoj junakinji pridružuje zbor redovnica. »Ozračje samostana postignuto je pomnim odabirom instrumentacije. Nastupu zbora prethodi ostinatni melodijsko-ritamski motiv koji najprije donose zvona, udaraljke kojima skladatelj postiže sakralni ugođaj. Taj će se motiv stalno provlačiti kroz kompoziciju: najprije će ga preuzeti gudački korpus s čelestom i harfom, a poslije i drveni puhači. Nad njim će se nadviti lijepa i pjevna melodijska linija po uzoru na nježnu jednoglasnu koralnu silabiku u diskretnoj dinamici, pjevanu sotto voce«, dočarava sugovornik. Ograničivši se samo na instrumentalni motiv i melodijsku vokalnu liniju, skladatelj je izgradio predvidiv tijek glazbe koji ne opterećuje slušatelja složenim harmonijskim događanjima. »Rezultat je toga prozračan, elegantan i decentan glazbeni izraz sakralne atmosfere u formi opere kao ponajprije svjetovne vrste«, upozorava Boltek.
Holst i gregorijansko »balansiranje«
Decentnim bi se najbolje dalo opisati glazbeni ukus Gustava Holsta, koji je svoju zborsku »Ave Mariju« posvetio prerano preminuloj majci. Skladatelj rođen 1874. u svojem je opusu 9b usto spojio jasnoću izraza s romantičnom bujnošću, tvrdi sugovornik. »Skladba je pisana za dva četveroglasna ženska zbora koji međusobno komuniciraju i održavaju ravnotežu u bogatom osmeroglasnom zborskom slogu. Takvu maniru glazbenoga nadopunjavanja i balansiranja između dviju pjevačkih grupa često možemo pronaći u gregorijanskom repertoaru, što je poznato kao antifonalni način pjevanja.« Holstovo pak polifono vođenje dionica slušatelju daje dojam neovisnosti jedne dionice od drugih, dok zajedno u suglasju stvaraju osjećaj tečnosti, vitalnosti i doživljaj kontinuiranoga preporođenja, uočava Boltek. »Njegova glazba vješto kombinira modalni i tonalitetni harmonijski jezik kako bi proizvela ozračje koje zvuči i drevno i moderno, a razumljivost teksta u svakom trenutku izvedbe pridonosi oživotvorenju molitvene riječi kroz glazbeni izraz.«
Poulencova izražajna »mariologija«
Molitvenu je riječ na rijetko potresan način u »Razgovorima karmelićanki« oživotvorio Francis Poulenc. Naime, skladatelja koji bi 2024. slavio 125. rođendan istoimena je drama Georgesa Bernanosa o mučeničkim žrtvama Francuske revolucije iz Compiègnea potaknula na skladanje spomenute opere praizvedene 1957., otkriva sugovornik. »Latinske molitve uglazbljene u operi – ‘Ave Maria’, ‘Ave verum Corpus’ i ‘Salve Regina’ – simboliziraju trenutak zajedništva i odlučnosti u prihvaćanju mučeništva i smrti pod giljotinom. Zazivi ‘Ave Maria’ i ‘Sancta Maria’ aludiraju na imitaciju gregorijanskoga zapjeva koji se odvija na ležećem tonu, nakon čega se dionice raspoređuju u kompaktni troglasni slog s učestalim paralelnim pomacima u hitrijim izmjenama harmonija, koje na trenutak rezultiraju oštrim i kromatiziranim progresijama u vrlo modernom izričaju. Naglasak molitve na riječi ‘Isus’ izveden je izražajnijim nastupom instrumentalne komponente, koja je u ostatku kompozicije isključivo u domeni pratnje.« U tom suptilnom postupku teško je ne prepoznati odraz duboke mariološke istine: Krist je punina Marijine milosti. A za to je dovoljno tek dobro slušati. Kao Marija.
Gregorijanska kompozicija plod je meditacije
