Obljetnice »Oluje« teško prolaze bez prizivanja Nezavisne Države Hrvatske (NDH) iz krugova srpskih političkih i društvenih dionika. Ove je godine prvi s reminiscencijama na NDH započeo predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Komentirajući odluku o zabrani ulaska u Hrvatsku trojici prosrpskih političara iz Crne Gore, Vučić je krajem srpnja kazao da time Hrvatska ne pravi razliku »u odnosu na NDH i bilo koju drugu hrvatsku državu koja je postojala«. Nekoliko dana poslije toga je predsjednik Koordinacije izbjeglih i raseljenih u Srbiji Milan Žunić rekao da je Oluja »kruna i završetak planiranoga projekta ‘Hrvatska bez Srba’, koji datira još iz NDH«.
Srpska povijesna naracija nastoji cjelokupnu hrvatsku državnost svesti na ustašku NDH i njezine masovne zločine nad Srbima. Komemoracije Srbima koji su kao vojnici ili civili stradali tijekom oslobodilačke operacije »Oluja« rabe se za optuživanje Hrvatske za kontinuitet zločinačke politike prema Srbima. Srpske žrtve u »Oluji« rabe se kao potvrda da su Srbi bili egzistencijalno ugroženi i u Republici Hrvatskoj, koja je navodno imala iste genocidne namjere prema Srbima kao i NDH.
Republika Hrvatska i ustaška NDH suštinski su neusporedive. Gledano iz perspektive državnosti, NDH je bila primjer propale države (u angloameričkoj literaturi to je pojam »failed state«) koja nije imala efektivnu kontrolu nad područjem na koje je polagala pravo. Britanski tjednik »The Economist« navodi da propala država nije u mogućnosti obavljati osnovne zadaće vlasti kao što su pružanje sigurnosti i provođenje zakona, prikupljanje poreza te kontroliranje prostora i granica. NDH je bila ustaška paradržava bez reda i sigurnosti. Najbolji opis takva stanja donose izvještaji endehaške provenijencije objavljeni u knjizi »Nasilje kao generativna sila« američkoga povjesničara Maxa Bergholza.
U izvještaju iz Jajca s kraja rujna 1941. navodi se sljedeće: »Nema autoriteta, ni vlasti, ni velikog župana, ni oružništva, ni vojske – samo ove ustaše.« U izvještaju iz srpnja 1941. iz Hercegovine stoji: »U vrijeme ustaškog režima, nijedan dužnosnik (NDH), nijedan građanin, nijedna žena, čak nijedno dijete nije moglo biti sigurno da će ostati živo – danju ili noću. Ustaše su divljale gdje god bi napale.«
Ustaška NDH počinila je masovne zločine nad Srbima, Židovima i Romima koji su smatrani neprijateljima hrvatske države. NDH je nominalno bila država hrvatskoga naroda, no velika većina Hrvata bila je nezaštićena u toj paradržavi. Hrvati koji su živjeli u NDH bili su žrtve njemačkih i talijanskih represalija, četničkih pokolja i partizanskih likvidacija. Uz to je NDH progonila i ubijala Hrvate koji su bili protivnici ustaške politike. NDH je bila duboko moralno posrnuće legitimne hrvatske borbe za državnu samostalnost.
Republika Hrvatska bila je i ostala potpuna suprotnost ustaškoj NDH. Republika Hrvatska uvijek je imala masovnu i nepodijeljenu potporu hrvatskoga naroda, što se ne može reći za NDH. Hrvatska je u najtežim danima agresije i okupacije dijela svojega teritorija imala djelotvornu vlast koja je provodila zakone i štitila hrvatske građane. Zbog stabilne državnosti Hrvatska je uspjela uspostaviti demokraciju, izgraditi javne institucije te pobijediti u Domovinskom ratu.
U odnosu na NDH, Hrvatska je imala potpuno drukčiju politiku prema Srbima. Hrvatska nije imala zločinačke namjere prema Srbima ili bilo kojoj drugoj manjinskoj etničkoj ili vjerskoj zajednici. Hrvatska se nije nastojala riješiti Srba, nego ih je željela uključiti u institucije hrvatske države kao jednakopravne građane i nacionalnu manjinu. Masovni bijeg Srba iz okupiranih dijelova Hrvatske nije bio hrvatski državni projekt, nego rezultat vojnoga sloma pobunjeničke kvazidržave Republike Srpske Krajine (RSK). Srpske žrtve tijekom operacije »Oluja« nisu rezultat planiranih zločina i navodnih genocidnih namjera Hrvatske. Hrvatska je bila prisiljena oružano slomiti srpsku pobunu u Hrvatskoj, a oružani sukob rezultira ljudskim gubitcima koje treba žaliti bez obzira na etničku pripadnost.
Odlazak velikoga broja Srba iz Hrvatske tijekom operacije »Oluja« nije značio nestanak Srba iz Hrvatske. Jedan dio srpske zajednice u Hrvatskoj nije nikad podupirao paradržavu RSK i ostao je cijelo vrijeme živjeti u Hrvatskoj. Znatan dio izbjeglih Srba vratio se u Hrvatsku i ponovno izgradio svoje zajednice. Srbi su danas u Hrvatskoj prisutni u područjima politike, civilnoga društva, medija i kulture, čime se potvrđuje otvorenost, tolerantnost i uključivost zajedničke domovine.
Teško je očekivati da će politički i društveni dionici iz Srbije i BIH (a poneki i iz Hrvatske) odustati od uspoređivanja Republike Hrvatske s ustaškom NDH. Povezivanje Hrvata i Hrvatske s NDH i ustaškim zločinima memorijska je praksa koja se učvrstila u većem dijelu srpske javnosti. Ako već ne mogu ili ne žele odustati od usporedaba s NDH, srpske političke i društvene dionike valja uputiti na jako sličan primjer kvazidržave RSK. Taj pobunjenički entitet počinio je brojne zločine nad Hrvatima želeći ih ukloniti s okupiranih područja Hrvatske. Ali ni većina Srba nije bila sigurna i zaštićena u RSK jer je to, poput NDH, bila paradržava bez sigurnosti i reda.
