Proteklih nedjelja liturgija Božje riječi u svojem središtu imala je Isusov govor o kruhu života. Onaj tko ga je pomno pratio mogao je vidjeti kako je on sve samo ne odveć shvatljiv govor. Iz toga razloga brojni su oni koji su mrmljali te iskazivali svoje neshvaćanje toga govora. Evanđelist Ivan ih je u tijeku svoje naracije nazivao jednostavno Židovima jer auditorij kojemu je Isus govorio bio je naravno dominantno židovski budući da je i Isus bio Židov. Prikaz Židova kako mrmljaju čuvši Isusove riječi, valja reći, nema u sebi smisao prikazati Židove kao negativnu skupinu ljudi koja pravi opoziciju Isusu Kristu, nego je to prikaz činjenice nerazumijevanja govora o kruhu života. Kako je moguće da jedan od Židova, a to je u ovom slučaju Isus, govori o darivanju svojega tijela za jelo? Današnji evanđeoski odlomak nastavak je te rasprave i njezin veliki finale, i to iz više razloga. Ovaj put u središtu rasprave nisu više drugi ljudi koji su slušali Isusov govor, nego su to sada Isusovi bliski suradnici, tj. njegovi učenici.
Učenici sami iskazuju nerazumijevanje dok slušaju govor o kruhu života ustvrdivši da je to tvrda besjeda. Samim time pokazuju da nisu nešto bolji od drugih, nego su i sami na putu otkrivanja Isusove osobe. No isti put, kako će uskoro Isus reći, vodi preko otvaranja djelovanju Duha koji oživljuje. Jedino oni koji budu otvoreni Duhu moći će shvatiti Isusov govor. Isus dakle ponovno naglašava ono što je već ustvrdio – nitko ne može doći k njemu, odnosno shvatiti njegovu osobu, ako ga ne privuče Otac nebeski. To će pretpostavljati otvorenost djelovanju Božjega Duha koji u čovjeku od onoga koji ne razumije stvara osobu punu razumijevanja za Isusov govor. Svaki siloviti pokušaj shvaćanja Krista bez djelovanja Duha bit će dakle uzaludan.
Isus svoje učenike nanovo vraća na ono što je temeljno u hodu za njim, a to je vjera. Zato i slijedi Isusov komentar o vjeri koju neki učenici imaju, a neki jednostavno nemaju. Isus se pri tome pokazuje kao istinski poznavatelj svojih sljedbenika. Ponire u dubine njihova srca te razlučuje vjeru od nevjere.
Čini se da je jedino tako i moguće izgraditi se kao vjernik, tek u susretu vjere i nevjere u procesu razlučivanja duhova, i to vođeni ni više ni manje nego Božjim Duhom. Duh je onaj koji daje razlikovanje vjere od nevjere, odnosno nasljedovanje Isusa iz vjere ili nasljedovanje Isusa iz koristi. Ipak, te iste riječi bivaju razlogom mnogima da napuštaju Isusa. Vrlo vjerojatno iz razloga što je proces otvaranja Duhu i napuštanje svojih predodžaba o Bogu uistinu bolan proces te iziskuje velik napor od čovjeka. Valja srušiti slike o Bogu koje su se do tada nataložile u umu te ih u iskrenoj i čistoj molitvi predanja Bogu malo-pomalo mijenjati.
Činjenica da odlaze mnogi od Isusovih sljedbenika biva povodom Isusu da i dvanaestoricu apostola upita što oni misle učiniti. Zapanjuje ta Isusova sloboda koja ne želi pod svaku cijenu zadržati svoje učenike uz sebe. On shvaća da biti učenikom i nasljedovati njegov nauk ne će biti lako. Zato učenicima daje slobodu jer bez nje sve bi bilo uzaludno. I tada u svijesti i slobodi prvak apostolski Petar istupa, baš kao i inače, te potvrđuje njihovu želju da pristanu uz Kristov nauk. Drugim riječima, Isusova rasterećenost od svih očekivanja unatoč naporima oko širenja kraljevstva Božjega te davanje slobode učenicima da proniknu u bit toga kraljevstva bit će garancija istinske kršćanske zajednice. Zajednice koja će se temeljiti na živom odnosu s Kristom, odnosno poznavanju zahtjevnosti njegova nauka te slobodnom prianjanju uz njegovu osobu. Petar to izražava kada uzvikuje: »Komu da idemo kada ti imaš riječi života vječnoga i mi vjerujemo i znamo da si ti Svetac Božji.« Petrove su riječi dakle pokazatelj dozrijevanja na putu nasljedovanja Isusa Krista. On je onaj koji prolazi proces vjere i upoznavanja Isusove osobe. To je proces razlučivanja različitih ponuda te svjesno i slobodno prianjanje uz jednu – onu koja vodi u život. Tek će, dakle, uvid u sve što se nudi te proces duhovnoga razlučivanja koji je vođen iskrenošću i vjerom osobu dovesti do istinskoga otkrića punine života.
Može se reći da je vjernički život na zemlji ništa drugo nego ponizno osluškivanje Kristovih riječi i reflektiranje nad njima pod vodstvom Duha Božjega. Na taj način vjernik sebe stavlja na put ispitivanja te otkrivanja punine života koju daruje Krist. U tom procesu od presudne će važnosti biti iskrenost i pošteno traganje za odgovorima na pitanje o smislu Isusove osobe. Garancija toga procesa bila je i bit će otvorenost djelovanju Duha Božjega. Onoga koji nije darovan samo nekim vjernicima, nego svima budući da biti vjernikom bez Duha nije ni moguće. Isti proces vjerničkoga razlučivanja i poniranja u dubine odnosa s Kristom treba počivati na slobodi bez uvjeta jer jedino će tako vjernik ulaziti u otkriće smisla Isusove osobe koja je sama bila slobodna od sebe te učenicima uvijek davala mogućnost odlaska od njega.
Pastoralna praksa mnogih svećenika pokazuje da je u trenutcima konflikta s vjerom i Crkvom jednostavnije, a i poštenije, čovjeka pustiti te za njega moliti. Puštajući ga, baš kao što Krist pušta učenike da izaberu i druge ponude, te pri tome moleći za djelovanje Duha u njegovu srcu, može se učiniti puno više od silovitoga pokušaja zadržavanja nekoga na putu vjere. Na kraju, vjerovati se ne uči, nego se vjernikom postaje djelovanjem Duha u intimi vlastitoga vjerničkoga bića.
