Područje južnoameričke Amazonije sadrži 20 posto šuma i svježe vode na Zemlji te pruža dom oko 20 milijuna stanovnika od kojih oko tri milijuna pripada urođeničkim narodima, uključujući oko 130 nekontaktiranih plemena. Dok se prostor Amazonije ističe nevjerojatnom biološkom raznolikošću vodozemaca, riba, ptica, sisavaca i kukaca, bogatstvo jezika i lokalnih znanja urođeničkih naroda važna je točka njihove dugogodišnje borbe za opstanak. Naime, njihovo preživljavanje i dobrobit ovisi o opstanku šume iz koje crpe sve životne potrepštine. Šumska su područja, međutim, plijen naftnih korporacija, plantažera palma, ilegalnih drvosječa i lovaca, zbog čega staništa životinja i drevni teritoriji urođeničkih naroda bivaju uništeni, a stanovništvo potisnuto u periferije gradova. Priča o borbi za Amazoniju priča je o vapaju zemlje – u ovom slučaju vode i šume – i vapaju siromašnih koji se slijevaju u isti vapaj, koji zaziva integralnu ekologiju kakvu je papa Franjo opisao u enciklici »Laudato si’«.
Prije godinu dana, 20. kolovoza 2023., Ekvador je postao prva zemlja u kojoj je proveden referendum o tome treba li zaustaviti crpljenje nafte na području nacionalnoga parka Yasuni koji se smatra biološki najraznolikijim područjem svijeta, gdje obitava narod Waorani i dva nekontaktirana plemena, Tagaeri i Taraomenane koji je UNECSCO proglasio rezervatom biosfere i zaštićenim područjem. Zdravlje i održivost biosustava mjeri se njegovom bioraznolikošću jer što je više vrsta prisutno na nekom području, to su veći izgledi da se on oporavi nakon prirodne katastrofe. Ondje je 40 posto zaliha nafte Ekvadora. Nakon desetogodišnje borbe više od 59 posto građana glasovalo je za povlačenje naftnih crpki, što se vlada obvezala učiniti u roku od godine dana. Budući da naftne bušotine još nisu zatvorene, organizacija »Amazon Watch« alarmirala je javnost, a »Avaaz« je organizirao peticiju koja je do 20. kolovoza prikupila gotovo pola milijuna potpisa diljem svijeta. Godine 2007. ekvadorski predsjednik objavio je inicijativu »Yasuní-ITT« kako bi se očuvali prirodni resursi parka. Inicijativa je preuzela odgovornost zaštite bioraznolikosti ako međunarodna zajednica financijski kompenzira trošak ekonomske koristi crpljenja nafte. Budući da međunarodna zajednica nije prikupila dovoljno novca, crpilišta nafte u Yasuniju otvorena su 2016. i proširena 2019. godine na zaštićeno područje na kojem obitavaju urođeničke zajednice. Osim crpljenja nafte, parku prijeti i kolonizacija, ilegalna sječa i lov. Iako trećina nacionalnoga proračuna Ekvadora počiva na tom nacionalnom parku, uništenje riznice života koja prijeti Yasuni bio bi samoubilački čin čovjeka.
Godine 2011. završena je prva velika povijesna ekološka parnica, započeta 1993. godine, koja je mobilizirala međunarodnu pravnu i lobističku scenu. Nakon tridesetak godina crpljenja nafte u Amazoniji na sjeveroistoku Ekvadora 30 000 pripadnika autohtonih starosjedilačkih naroda podiglo je tužbu protiv sjevernoameričke naftne tvrtke »Texaco« (koju je 2001. otkupila tvrtka »Chevron«).
Nakon višedesetljetne kontaminacije vode i tla policikličkim aromatskim ugljikovodicima lokalno je stanovništvo postupno zahvatio velik val malignih oboljenja u vrlo mlade populacije, težih kožnih bolesti i spontanih pobačaja te malformacija djece. Godine 2008. optužbi za zagađenje i prividnu sanaciju štete pridružile su se i nove za deforestizaciju i uništavanje mjesne kulture. Iako je u veljači 2011. ekvadorski sud (kamo je slučaj s newyorškoga suda na Chevronov zahtjev premješten 2003.) proglasio Chevron odgovornim i odredio odštetu od 8,6 milijuna dolara, budući da Chevron nije više aktivan u Ekvadoru, nije međunarodno obvezan platiti štetu. K tomu, na temelju neprestana pozivanja naftne kompanije na trgovački ugovor iz 1997. i dokumentiranja nepravilnosti u pravnom i istražnom postupku, arbitražni sud u Haagu odredio je da Republika Ekvador poduzme sve mjere kako bi se odgodilo provođenje ili priznanje bilo kakve presude unutar i izvan Ekvadora dok se ne riješi Chevronova optužba za kršenje međunarodnoga prava koju je Chevron podigao protiv Ekvadora. Budući da je Chevron podigao tužbu na presudu, parničenje je nastavljeno do današnjega dana.
Yanomami su živjeli u gotovo potpunoj izolaciji do osamdesetih kada je na njihovu teritoriju brazilske Amazonije pronađeno zlato. Iako je njihov teritorij označen 1992., tijekom desetljeća je oko 40 tisuća ilegalnih kopača zlata preplavilo njihovu zemlju, uništavajući šumu o kojoj Yanomami potpuno ovise i provodeći nasilje s elementima genocida – uništavajući sela. U samo sedam godina preminulo je 20 posto naroda Yanomami. Nakon napora međunarodne zajednice i boraca za ljudska prava petero rudara osuđeno je za genocid. U siječnju ove godine brazilsko je ministarstvo zdravstva proglasilo stanje medicinske ugroze toga područja budući da je oko 3000 djece naroda Yanomami bilo pothranjeno. Godine 2023. predsjednik da Silva proglasio je teritorij Yanomamija slobodnim nakon vojne operacije, ali nasilje se nastavlja. »Živimo u šumi. Borili smo se kako bismo zaštitili svoju zemlju. Odgovorni kažu da ‘šumski ljudi ne rade, ništa ne razvijaju, ne proizvode ništa, čak ni hranu’. No zašto bismo mi nešto razvijali i proizvodili? Mi drukčije živimo. Za nas je razvoj šuma. Zaposjedači dolaze u naše kuće, ubijaju nam žene, roditelje i djecu. To se ne smije događati«, rekao je borac za prava urođenika Davi Kopenawa, predsjednik organizacije »Hatukara Yanomami«, za dokumentarni film kanala »Al Jazeera« u svibnju ove godine.
Etičko-pravna rasprava o kolonizaciji urođeničkih područja u Južnoj i Srednjoj Americi počela je još u 16. stoljeću, mahom među španjolskim dominikancima. Dok je teolog Juan de Sepulveda, koji nikada nije bio u Novom svijetu, zagovarao pravo Španjolaca na osvajanje, kolonizaciju, porobljavanje i prisilno obraćenje urođenika, Bartolome de las Casas u slavnoj debati 1550. u Valladolidu branio je urođenička prava. Sepulvedin je argument bio da je riječ o barbarima i divljacima koji su po naravi robovi, ne mogu upravljati sami sobom, nego njima trebaju upravljati Europljani. Las Casas nazočio je okrutnostima španjolskih osvajača i opisao ih te je zagovarao tezu da je riječ o ljudskim bićima s pravom na samoupravu i slobodu savjesti. Središnju je ulogu ipak odigrao Francisco da Vitoria, kasnije prozvan ocem međunarodnoga prava. Nakon što se s njim konzultirao španjolski kralj Karlo V. ustvrdio je da urođenici ne mogu biti shvaćeni kao robovi po prirodi i ne smiju biti lišeni svojih posjeda budući da im pripada suverenitet u javnom i privatnom području. Njegova se obrana urođenika temelji na razumijevanju inherentnoga dostojanstva čovjeka. Brojni su katolički misionari stali u obranu prava urođenika i borili se za zaštitu njihove zemlje od devastacije. Posebno mjesto među njima pripada s. Dorothy Stang (1931. – 2005.), članici Družbe sestara Naše Gospe od Namura. Djelujući od 1966. na području brazilske Amazonije u regiji Anapu, među poljodjelskim urođeničkim stanovništvom, snažno je zagovarala njihova prava na očuvanje okoliša i život na vlastitoj zemlji, kao i očuvanje ekološkoga bogatstva amazonske šume. Pokrenula je programe koji su stvorili samodostatne zajednice urođeničkih poljoprivrednika posvećenih održavanju prašume. Primivši prijetnje smrću od drvosječa i plantažera zainteresiranih za okupaciju šumskoga područja, 2005. ubijena je iz vatrenoga oružja dvaju plaćenih ubojica. Ubijena je jer je pokrenula programe koji su stvorili samodostatne zajednice ljudi posvećenih vlastitoj neovisnosti i održavanju prašume. Nakon smrti sestre Stang brazilski predsjednik Luiz Inacio da Silva stavio je gotovo 20 000 od 1,6 milijuna četvornih milja Amazone pod saveznu zaštitu okoliša.
