Ovogodišnje zavjetno hodočašće vjernika Grada Zagreba Majci Božjoj Bistričkoj u subotu 7. i nedjelju 8. rujna »nabijeno« je trima važnim obljetnicama. Prije devedeset godina tek zaređeni zagrebački nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac pješice je od Čučerja sa zagrebačkim vjernicima pošao prema Bistrici.
Pola stoljeća kasnije, 1984. godine, Marija Bistrica bila je »teren« na kojem se odigrao jedan od najvažnijih događaja u povijesti Crkve u Hrvata, velebni Nacionalni euharistijski kongres. Desetljeća nakon toga, kada su pali zidovi komunizma, no ne i »zavjese« velikosrpske okupacije koje su zamračile trećinu hrvatskoga teritorija, ratom ranjenu Hrvatsku pohodio je papa Poljak – Ivan Pavao II. Sve tri obljetnice na svoj način sažimlju plodove Stepinčeva kormilarenja lađom Crkve zagrebačke.
Mladi Stepinac u dramatičnoj epohi pred bistričkom Majkom
Od 1934. godine sve do 1945. godine Stepinac je kao nadbiskup koadjutor i kao zagrebački nadbiskup redovito predvodio zagrebačka zavjetna hodočašća na Mariju Bistricu, koja su se u to vrijeme zbivala ljeti, u srpnju. Svoje prvo bistričko hodočašće Stepinac je predvodio 7. srpnja 1934., nakon što je 24. lipnja te godine preuzeo službu nadbiskupa koadjutora, kao tada najmlađi biskup na svijetu. Imao je 36 godina. Bila je to vrlo dramatična epoha.
U listopadu 1934. u atentatu u Marseillesu ubijen je kralj Aleksandar. Europom su oružjima zveketali fašisti i nacisti, a nad njezine se istočne granice nadvila sjena boljševizma.
Na te je okolnosti mladi nadbiskup koadjutor odgovorio znakovitom gestom, i to na Mariji Bistrici. U srpnju 1935. godine Stepinac je zajedno sa zagrebačkim nadbiskupom Antunom Bauerom okrunio Majku Božju Bistričku krunom hrvatskih kraljeva. Bila je to jasna poruka svima – a ponajprije vlastodršcima u Beogradu – koji su negirali nacionalnu samobitnost i katolički identitet hrvatskoga naroda. Hrvatski je narod suveren, on je kraljeve i vladare vlastite krvi imao još od srednjega vijeka, a dok se velikosrpska Kraljevina Jugoslavija nalazi bez formalne vladarske figure, »krunu« hrvatskoga suvereniteta »pričuvat« će na Mariji Bistrici Majka Božja – Kraljica Hrvata. Kao zagrebački nadbiskup Stepinac je puno nada ulagao u Mariju Bistricu. Zamišljao ju je kao hrvatsku Čenstohovu. Već u prvim godinama njegove nadbiskupske službe bistričko je svetište postalo »stepinčevski teren«, što je značajka koja se u kolektivnoj svijesti hrvatskih vjernika očuvala sve do danas.
Dan kada je Crkva odgovorno zakoračila u buduća stoljeća
Nacionalni euharistijski kongres na Mariji Bistrici 8. i 9. rujna 1984. bio je velebni zaključak velike devetnice hrvatskoga naroda, projekta Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, koji je započeo u bijeniju 1975. i 1976. godine u Solinu, i u koji su se još utkali veleslavlje u Biskupiji kod Knina i Branimirova godina u Ninu 1979. godine. U biti je projekt Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata bio »produžetak« i nastavak Stepinčeve Svete godine, kojom se 1941. trebalo proslaviti trinaest stoljeća hrvatskih veza sa Svetom Stolicom. Zbog početka rata na hrvatskim prostorima Sveta je godina »odgođena«.
Na Mariji Bistrici okupilo se u rujnu 1984. oko pola milijuna vjernika iz raznih dijelova Hrvatske i ondašnje Jugoslavije. Bila je to najveća misa u dotadašnjoj hrvatskoj povijesti. Režim je, jasno, takvo gibanje pokušao opstruirati na razne načine, ponajprije pritiskom na prijevoznike i uskratom autobusa. Unatoč takvim provokacijama NEK je protekao bez ijednoga »političkoga incidenta«, prosvjeda ili sukoba s milicijom.
»Prizor je doista bio neviđen. (…) Vjernici, svećenstvo, domaći i inozemni novinari – svi smo s nevjericom promatrali gotovo trljajući oči da se možda ne varamo«, zapisao je u svojoj reportaži s NEK-a glavni urednik Glasa Koncila don Živko Kustić i zaključio: »Bio je to nezaboravan dan, 9. rujna 1984. Crkva u Hrvata snažno je i odgovorno zakoračila u buduća stoljeća.« No u tom je silnom mnoštvu jedna želja ostala neodgovorena – pohod pape Poljaka Hrvatima.
Uslišana želja koja je tinjala od NEK-a
Zato je i želja hrvatskoga naroda da papu Poljaka, kojega danas Crkva slavi i kao svetca, ugleda na tlu Lijepe Naše ostvarena tek nakon pada komunizma, u rujnu 1994. godine, u razdoblju koje također nije bilo izolirano od dramatičnih zbivanja. Prvi posjet pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj bio je ne samo golemi duhovni impuls, nego i vjetar u leđa na putu hrvatske samostalnosti. Vatikanska je diplomacija od početka demokratizacije i prvih višestranačkih izbora podupirala hrvatski put prema samostalnosti. Kada je papa Ivan Pavao II. sletio u Zagreb, hrvatska je prijestolnica još bila na dometu velikosrpskih topova. Trećina hrvatskoga teritorija – uključujući i dijelove Banovine – bila je pod srpskom okupacijom.
Snažno je na zagrebačkom hipodromu Sveti Otac govorio o Stepincu kao svećeniku, nadbiskupu i kardinalu koji je bio protagonist najsvjetlijih stranica hrvatske povijesti i koji je patnjama i kušnjama svake vrste platio svoju hrabru privrženost evanđelju. A upravo zbog Stepinca vratit će se papa Poljak u Hrvatsku vrlo brzo, već 1998., kada je na Mariji Bistrici početkom listopada hrvatskoga kardinala, simbola evanđeoskoga otpora i vitalnosti Crkve u Hrvata u dramatičnom 20. stoljeću, proglasio blaženikom.
Ivan Pavao II. donio utjehu svima koje je rat pogodio
Na hipodromu, na misi uz rijeku Savu, okupilo se mnoštvo od milijun hrvatskih vjernika. Pažljivo su se osluškivale poruke Ivana Pavla II. »Došao sam vam posvjedočiti ljubav cijele Katoličke Crkve; donijeti vam utjehu vjere, utjehu zajedničke molitve; molitve za mir u vašoj domovini Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini te na cijelom području jugoistočne Europe; molitve za žrtve rata, za utjehu svima koje je rat pogodio: poginulima, ucviljenima, prognanima, izbjeglima«, rekao je papa Poljak. Nadahnut stihovima Lijepe naše, Sveti je Otac govorio i o Savi i o Dunavu koje Hrvate povezuju sa susjednim narodima, na tzv. Balkanu, ali i u Europi. Bio je to i apel svijetu da su i Vukovar i Baranja – tada pod srpskom okupacijom – itekako dijelovi Hrvatske.
»Tražiti oprost i sam oprostiti«
Na hipodromu 1994. godine jedna od tema papine propovijedi bilo je i pitanje hrvatske budućnosti. Ona je, poticao je sveti otac, mogla biti zasnovana samo na oprostu. »Sama molitva Gospodnja pokazuje pravi put kojim nam je krenuti nakon svakoga našega posrtaja: to je put praštanja. ‘Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.’ Predragi, moramo pažljivo razmišljati nad snagom riječi ‘kako’, nad obećanjem i nad prijetnjom koju taj prijedlog sadrži. Prijetnja: samo ono srce koje se oslobodilo svake mržnje može primiti Božje oproštenje. Obećanje: Nema osude za onoga koji se, iako kriv, pokaje i sam bude milosrdan prema svojoj braći. Vrijeme je da zagrebačka Crkva, kao i cijela Crkva u Hrvatskoj, postane promicateljica međusobnoga oproštenja i pomirenja. ‘Tražiti oprost i sam oprostiti’: tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima, ako se žele postaviti čvrste postavke za postizanje istinskoga i trajnoga mira«, potaknuo je toploga rujna 1994. Hrvate papa Ivan Pavao II.
Protiv potpirivanja mita o genocidnosti hrvatskoga naroda
