Samo će onaj tko »s đavlom tikve sadi« iz svakodnevnoga poklapanja kazaljki iščitati raznovrsne »anđeoske poruke«. No čak će i običan tikvan lako shvatiti što doista poručuju biblijski anđeli. Naime, budući da se anđeli u govoru od svih glagolskih načina najradije služe imperativom, mjesta za nedvosmislenost u njihovim porukama uglavnom nema. Ako i krivokletnici znaju da dusi zbore »riječju Gospodnjom« koja je »stalna poput nebesa«, jasno je zašto s anđelima kušaju pregovarati tek četvorica: Abraham, Lot, Jakov i Bileam. Ipak, kada namjesto naredbe nose navještaj, nebeski vjesnici ne propuštaju razriješiti dvojbe koje im iznose Jošua, Gideon, Manoah, Zaharija i Marija. A kada su posrijedi viđenja, anđeli obrazloženja iznose i bez molbe ili molitve. No tumačenja koja proročki vidioci ištu od anđela katkada su začudnija od samih viđenja. Tako je i Zaharija, suočen s prizorom četiriju rogova, anđela upitao tek: »Što je ovo?«
Anđeoski odgovor: »To su rogovi koji su raznijeli Judu, Izraela i Jeruzalem« nagoviješta da prorokovo pitanje ipak nije bilo nerazumno. Doista, kako bi izgledali rogovi kadri raznijeti pleme, grad, pa i čitav narod?
Odgovoru se najviše približio španjolski slikar koji je sa svojega ulja na platnu rogove posve izostavio. Naime, »Vitezov san« Antonija de Perede unatoč liku anđela naoko nema mnogo zajedničkoga sa Zaharijinim rogatim viđenjem. No zna li se da u hebrejskom jeziku rog najčešće i ne označava izraslinu, nego sjaj i silu, lako je u predmetima nagomilanim na vitezovu stolu prepoznati znakove četiriju zemaljskih sila lažnoga sjaja: užitka i imutka, časti i vlasti. Upozorenje koje je barokni majstor »taština« metnuo u ruke anđelu blistavotamnih krila to potkrjepljuje: kao i sunčeve zrake, rogovi taštine »vazda bodu, brzo trnu te iščezavaju«. Uzalud: knjiga mladićeva života posve je raskupusana, a posve neispisana.
Što se zbilo s knjigama koje je mlada augustinska trećoredica Magdalena ponijela sa sobom u tamnicu u Nagasakiju, nagovijestit će kratki opis muka na koje se dragovoljno predala. Nakon što je ni prošnjama ni prijetnjama, ni vodom ni bambusom nisu uspjeli privoljeti da se odrekne katoličke vjere, mučitelji su 23-godišnju katehetkinju objesili naglavce iznad gnojnice i ostavili da trinaest dana krvari sve dok se nije utopila u napadaloj kišnici, nakon čega joj je tijelo spaljeno, a pepeo rasut. No sveta Magdalena iz Nagasakija – Peredina vršnjakinja rođena 1611. – malo je za sve to marila: odjevena u tamni habit, i u tamnici i na mučilištu blistala je od neprekidne pjesme. Takvu je hrabrost mogla naslijediti i od tjelesnih roditelja i od duhovnih otaca, koji su joj redom zatrti u progonima kršćana u Japanu. No čemu prispodobiti silinu nježnosti kojom je svetica krijepila vjernike poklekle pod mukama? Poruci samih anđela.
