Na Platona, koji je prvi pokušao oblikovati prijedlog najboljega mogućega društvenoga uređenja, nadovezao se engleski humanist i državnik sv. Toma More (1478. – 1535.) koji je 1529. postao lord-kancelarom Engleske, a 1935. proglašen je svetim, postavši zaštitnikom javnih službenika i političara. Jedan od najobrazovanijih ljudi svojega doba, odbivši položiti prisegu kralju Henriku VIII. kao samoproglašenomu poglavaru engleske Crkve, osuđen je na smrt zbog veleizdaje i pogubljen. Iza sebe je ostavio slavno djelo »O najboljem uređenju države i o novom otoku Utopiji« objavljeno 1516. U njemu umjesto Sokrata progovara Raphael Hythloday, tajanstveni(su)govornik sv. Tome Morea i kardinala Mertona, koji je, kako kaže, s Amerigom Vespuccijem plovio u Novi svijet te neko vrijeme živio na otoku Utopiji koji se odlikuje izvrsnim političkim uređenjem, za razliku od Engleske i Francuske. Posluživši se izmišljenim Hythlodayevim likom, More je uputio kritiku političkim prilikama svojega vremena, spojivši kršćansku misao s antičkim epikurejskim učenjem. Rezultat je zanimljiva pravedna država koja s Platonovom dijeli neka obilježja, ali se od nje i razlikuje.
Prije promišljanja o Moreovoj Utopiji, nužno je vratiti se na Platonovu državu. Zamišljena je kao funkcionalna cjelina u kojoj će svaki član obavljati ulogu za koju je prirodno najviše darovit. Platon osnivanje države izvodi iz različitih ljudskih potreba koje pojedinci ne mogu sami zadovoljiti. Specijalizacijom rada opskrbljuju jedni druge hranom i potrepštinama. Glaukon, jedan od Sokratovih sugovornika, na to ironično komentira da bi se prema istim načelima osnivala država za svinje. Platon međutim ima u vidu da čovjek nije tek animalno biće, nego ima i umnu besmrtnu dušu. Pravedna se država brine da ljudi usavrše svoju dušu te da ona spoznajom ideje dobra postane pravedna. »Treba paziti na njezinu ljubav prema znanju i gledati, za čim se obraća, za kakvim društvima čezne, budući da je srodna božanskome, besmrtnome i vječnome«, a »pravednost je sama po sebi za samu dušu najbolja«, kaže Platon o duši. Bogovi znaju tko je kakav, zaključuje Platon. Pao pravedan čovjek u siromaštvo ili bolest, što se ljudima čini zlom, za njega će to završiti dobro – i na ovom svijetu i u idućem. Ne ulazeći u polemiku o tome je li Platon vjerovao u reinkarnaciju, grčke bogove ili jedinoga Boga, može se utvrditi da je smatrao da pravedno društvo uzima u obzir i čovjekovu duhovnu dimenziju, a ne tek onu animalnu – prirodu svinje.
Prvu knjigu Utopije More je posvetio kritici stanja u ranokapitalističkoj Engleskoj. Hythloday komentira činjenicu da u Engleskoj ima toliko lopova, usprkos strogim kaznama vješanjem za krađu, te zaključuje da onoga koji nema od čega živjeti ni prijetnja smrtnom kaznom ne će spriječiti u krađi. »Vaše ovce koje su imale običaj biti tako meke i pitome (…) sada, kako čujem da govore, postale su tako velike žderačice i tako divlje, da jedu i gutaju same ljude. One konzumiraju, uništavaju i proždiru cijela polja, i gospodo, da, ne ostavljaju zemlju za obradu«, govori Hythloday referirajući se na kobne zakone o ograđivanju. Naime, do 15. stoljeća engleska zemlja bila je općinsko, javno dobro koje su obrađivali mnogi seljaci, a neki su je uzimali u zakup od lordova zemljoposjednika. Kako je prerada vune postala unosnom, zemljoposjednicima se više isplatilo uzgajati ovce i prodavati vunu nego davati je u zakup, stoga su ograđivanjem zemlje ubrzo privatizirali velik dio obradivih površina. Sela su ispražnjena, a nekoliko ih je stotina nestalo. Seljaci su odgovorili nizom pobuna, a budući da se nisu mogli prehraniti, porasli su slučajevi krađe. U toj tragičnoj situaciji trebalo bi, kaže Hythloday (zapravo More), ponovno uspostaviti poljoprivredu i regulirati preradu vune. Na tom tragu daje komentar o apsurdnoj smrtnoj kazni za krađu onima koji su prisiljene krasti iz nužde, pozivajući se na judeokršćansku ideju ljudskoga dostojanstva: »Čini mi se vrlo nepravednim oduzeti čovjeku život za malo novca, jer ništa na svijetu ne može biti jednako vrijedno kao čovjekov život«, kaže Hythloday, iz čega je razvidno zašto treba domisliti nacrt pravednoga uređenja. Običaji Utopljana – koji nemaju privatnoga vlasništva – preventivna su mjera koja bi spriječila razvoj nepravde koju je More gledao. U Utopiji, naprotiv, »nijedan se grad ne želi proširiti jer ljudi sebe smatraju više korisnicima nego gospodarima zemlje«.
»Suci nikada ne dodjeljuju ljudima nepotreban rad, jer je glavni cilj osnutka države urediti rad prema potrebama sviju, i omogućiti ljudima koliko god je vremena nužno za unaprjeđenje njihova uma, u kojem smatraju da se sastoji životna sreća«, kredo je Utopljana. Svaki čovjek, smatraju oni, ima pravo na upotrebu onoliko zemlje koliko je potrebno za njegovo uzdržavanje. Međutim, kako ljudi ne bi željeli i tražili više nego što im je potrebno, i time postali pohlepni i oholi, treba osigurati izobilje i dostupnost svih dobara, smatrali su Utopljani, te su prema tome uredili sustav raspodjele. Na otoku Utopiji 54 su grada, glavni je grad Amaurot. Svaki grad šalje po tri senatora u vrhovno vijeće, glavno izvršno tijelo vlasti utopijske »federacije«. Vladar je doživotno odabran, a funkcija mu je slična predsjedničkoj. Kao i kod Platona, dužnosnici se biraju između svojevoljno obrazovanih ljudi, koji su se dokazali u znanju i mudrosti, a ne čeznu za vlašću. Glavna je jedinica društva obitelj – na selu proširena, a u gradu manja. Trideset obitelji bira po jednoga sudca koji obnaša vlast nad njima, tako da je u Utopiji 200 sudaca, a četiri vrhovna sudca biraju se tajnim glasovanjem na godinu dana. Robovi su počinitelji zločina koji se iskupljuju radom, a dobrim ponašanjem mogu se i osloboditi. Gradsko i seosko stanovništvo izmjenjuje se; poljoprivredom se svi periodično bave. Gradovi i kuće jednaki su, kao i odjeća ljudi, osim kako bi se razlikovali spolovi i bračno stanje. Njihova uniformnost podsjeća na antički kolektivizam u kojem je najvažniji sklad cjeline, no pravi je smisao jednakosti vanjštine u Morea sprječavanje nadmetanja. Budući da nema privatnoga vlasništva, nego članovi obitelji na lokalnoj tržnici slobodno nabavljaju sve što je potrebno od preobilja dobara (jer proizvodi se više nego što je potrebno!), kuće su stalno otvorene, a svakih deset godina stanari ih razmjenjuju ždrijebom. Jedino u čemu se Utopljani međusobno natječu ljepota je vrtova u čijoj obradi veoma uživaju – u čemu se nazire ponešto Moreove engleštine!
Osim ovladavanja poljoprivredom, svatko izuči jedan ili više zanata, prema svojim sklonostima. Svi rade, i to šest sati dnevno, a osam sati posvećuju snu. Obroci su u gradu zajednički, u velikim dvoranama, a nakon večere slijedi rekreacija. Svi općenito posvećuju znatno vrijeme čitanju radi uzdizanja duha – kako muškarci tako i žene. Prijepodne se organiziraju javna predavanja koja nisu obvezna, ali ih većina Utopljana rado pohađa. Besposličarenja nema; jedine osobe pošteđene fizičkoga rada učenjaci su i svećenici. Utopljani ne žele nepotreban luksuz, iako uživaju u životu; »užitak drže u razumnim granicama«. Nije im stalo do raskoši i ne koriste se novcem, iako ga zbog izvoza imaju u obliku mjenica, za slučaj potrebe unajmljivanja strane vojske. Rat općenito smatraju zlom i nastoje ga izbjeći.
Svaka obitelj ima najmanje 10, a najviše 16 članova. Broj djece u obitelji ovisi o plodnosti supružnika te nije određen; brojnije obitelji smještaju djecu u malobrojnije. Poraste li stanovništvo na otoku, kolonizirat će druga područja, temeljem prirodnoga prava na uživanje zemlje nužne za opstanak. Posebno se štovanje iskazuje prema starijima; muž ima autoritet nad suprugom, a roditelji nad djecom. Zanimljivi su utopijski običaji vezani uz brak; iako Utopljani više cijene dobar karakter nego tjelesnu ljepotu, prije braka zaručnici moraju vidjeti jedno drugo bez odjeće, kako bi se uvjerili da na tijelu nema neke mane koja bi im bila odbojna. Izvanbračni spolni odnosi i preljub, pa i njegov pokušaj, kažnjavaju se. Budući da je brak doživotna veza koja treba biti sretna, u iznimnim se slučajevima nesklada dopušta rastava. Za razliku od Platonovih komunitarnih othranilišta, dijete doji vlastita majka te ono živi s roditeljima. Osobitu pažnju posvećuju skrbi za bolesne u javnim bolnicama, »brinu se za svoje bolesne više no bilo tko drugi«. Obezvrjeđivanje nekoga na temelju tjelesnoga hendikepa bilo bi sramotno. Prema savjetu svećenika, neizlječivi bolesnik može odlučiti ublažiti si samrtne boli opijumom – u čemu se vidi utjecaj antičke ideje časne smrti.
Utopljani njeguju nekoliko vrsta tzv. prirodne religije. Vjeruju u vrhovno božansko Biće koje nagrađuje dobro, a kažnjava zlo te vjeruju da je ljudska duša besmrtna. Svatko ima slobodu odabrati vjeru – jedino se ateizam ne prihvaća jer onaj tko ne vjeruje u vrhovno Dobro ne bi imao nikakva moralnoga autoriteta nad sobom te bi bio nepredvidiv član društva. Glavna je, međutim, preokupacija Utopljana pitanje što je ključna poluga ljudske sreće. Neki smatraju, kaže Hythloday, da je to sama vrlina, a većina smatra da je to zadovoljstvo. Radi se o zadovoljstvu antičkih epikurejaca koje nema ništa zajedničko s neobuzdanošću i nemoralom, nego pretpostavlja život prema zakonima prirode koje čovjek spoznaje razumom, u kojem ključnu ulogu igra dubina i postojanost zadovoljstva. Najbolja su zadovoljstva ona duhovna, koja donosi vrlina. »Vjeruju da je ljudska duša besmrtna, i da je Bog svojom dobrotom osmislio da ono ljudsko biće bude sretno; i da je On, dakle, odredio nagrade za dobra i čestita i kazne za porok. (…) Ne smještaju dakle sreću u sve vrste zadovoljstva, nego samo u ona koja su po sebi dobra i poštena«, zaključuje Hythloday.
