Jedna me dvojba muči već godinama. Naime, prije više od 20 godina jedan svećenik, gost u našoj župi, pričešćivao nas je jednu večer umakanjem hostije u vino (ne sjećam se koja je to bila prigoda). To sam vrlo dobro zapamtio jer sam osjetio puninu toga sakramenta. Od tada kao da osjećam nedostatak toga čina. Proučavajući to u našem novom Katekizmu, nalazim na kratko objašnjenje da se to radi tako iz »pastoralnih« razloga. Međutim, to su istočne Crkve zadržale od početka do danas. To me žalosti, jer ako je Isus rekao: »Uzmite i jedite… uzmite i pijte«, zašto smo to tako olako promijenili? Pogotovo što gledajući »tehnički«, nema problema. Sjećam se da je oko Nove godine na nekoj svečanoj misi u Vatikanu bilo puno svećenika koji su svi pričešćeni tako – umakanjem, brzo i jednostavno. Molim Vas da mi objasnite spada li taj problem u sinodska rješenja ili kako da ne budemo zakinuti.
Vaš dugogodišnji čitatelj
Pitanja slična Vašemu povremeno si postavljaju i drugi pa smo na njih više puta odgovarali proteklih godina. Kako od tada u crkvenoj pastoralnoj praksi – koju i Vi spominjete – nije bilo promjena, podsjetit ćemo samo na neke činjenice. Opća uredba Rimskoga misala (OURM) navodi: »Budući da je euharistijsko slavlje vazmena gozba, poželjno je da vjernici, pravo raspoloženi – prema Gospodnjemu nalogu – primaju njegovo Tijelo i Krv kao duhovnu hranu. Na to smjeraju lomljenje kruha i ostali pripravni obredi kojima se vjernici neposredno privode k pričesti« (OURM 80).
Isto tako, u broju 85 OURM navodi se da je »veoma poželjno da vjernici, kao što to treba činiti i sam svećenik, prime Tijelo Gospodnje od hostija posvećenih u toj istoj misi, a da se u predviđenim slučajevima (usp. br. 283) pričeste i iz kaleža, da tako i samim znakovima dođe bolje do izražaja da je pričest dioništvo u žrtvi koja se upravo slavi«. Nadalje, brojevi 160 i 161 OURM-a navode da »nije dopušteno da vjernici sami uzimaju posvećeni kruh ili sveti kalež niti da ga iz ruke u ruku prosljeđuju jedan drugomu«. U broju 283 Opće uredbe jasno se navodi: »Pričest pod objema prilikama, osim slučajeva izloženih u obrednim knjigama, dopušta se: a) svećenicima koji misnu žrtvu ne mogu slaviti ili u njoj koncelebrirati; b) đakonu i drugima koji u misi vrše neku službu; c) svim članovima zajednice na konventualnoj misi ili u tzv. ‘misi zajednice’, sjemenišnim pitomcima, svima koji obavljaju duhovne vježbe ili pak sudjeluju na nekom duhovnom ili pastoralnom skupu. Dijecezanski biskup može za područje svoje biskupije izdati odredbe o pričesti pod objema prilikama; te odredbe treba obdržavati također u redovničkim crkvama i malim zajednicama. Isti biskup ima ovlast dopustiti da se pričest dijeli pod objema prilikama svaki put kad to svećenik, kojemu je kao vlastitom pastiru povjerena zajednica, bude smatrao zgodnim, pod uvjetom da su vjernici dobro poučeni i da nema nikakve opasnosti od oskvrnuća sakramenta ili od toga da obred bude otežan zbog velikog broja vjernika ili zbog drugog razloga. Što se tiče dijeljenja pričesti vjernicima pod objema prilikama te glede proširenja dopuštenja o takvoj pričesti, konferencije mogu izdati odredbe koje će Apostolska stolica prethodno potvrditi.«
Naši su se biskupi u broju 101 i sljedećima »Direktorija za pastoral sakramenata u župnoj zajednici« pozvali na OURM, a u broju 102 ističu: »U nekim prigodama, kao što su duhovne vježbe i obnove, pučke misije, pastoralni tjedni, pastoralni blagdan i neke druge liturgijske svečanosti, može se dijeliti pričest pod obje prilike«, pa je očito da pričešćivanje pod obje euharistijske prilike nije moguće kod svake mise, kao što smo navodili, iz praktičnih mogućnosti, no važno je imati svijest da je sveta pričest i pod jednom prilikom susret s cjelovitim Kristom.
