– Onda, strikane, jesi vidio koji »basket« u čast Draženu! Nisi? Koja utakmica i svečanost! – bratićev sin Zvonimir, moj »nećak iz druge ruke«, pravo je čudo prirode i društva. Prošavši ere CRO-rukometa i nogometa, ostao je zaljubljenik u košarku! Više od dva desetljeća mlađi od mene, još pamti sve davne igrače i »arheološke« hrvatske medalje. – Skupili su se na parketu svi »srebrni zlatnoga sjaja« iz Barcelone… A onda im se pridružio i on, Dražen, košarkaški »Mozart«!
– Pridružio im se? Zvonac dragi, premlad si mi još da piješ od jutra… Jesi na nekim tabletama? – stričevski sam nježan.
Brz je Zvonimir i učas mi na mobitelu pokazuje to čudo Draženova »silaska« na košarkaški parket, sve uz komentar, kudikamo živahniji od znamenitog »Zule«.
– Hologram, striko, došao je kao hologram! Stani, slušaj, još je pozdravio cijelu dvoranu i svoje suigrače! Draženov glas! – smiruje me kao vrtićarca, pa gledam Dražena kako nabija loptu i slušam njegov robotizirani glas. To je valjda ta »umjetna inteligencija«, baciš joj zrno kuruze i dobiješ cijelu pogaču?
– Užas! Pa to je živa jeza! – oslobađa se iz mene »stara konzerva« u punini svoje »natražne zatucanosti«. – Pa komu ovako što padne na pamet?! »Dižemo« mrtve iz groba, dajemo im stas i glas?! Pa tko to može, tko to smije činiti…
– Jooj, Vilkec moj – nad mojim ramenom »filmić« gleda i moja ženica Jelica, po tradiciji uvijek »na strani drugoga« – pa nije to tak’ strašno! Što si tako krut i staromodan, pa lijepo je opet malo vidjeti Dražena. I, što si navalio na Zvonkeca kad vidiš da ga je to raznježilo i vratilo u djetinjstvo, jer svi ti igrači njegovi su junaci i uzori. Mi smo, zapravo ti si tada već bio »pomalo star« pa si i Barcelonu gledao drugim očima…
– Kojim »drugima«, nisam još ni naočale nosio! Uvijek ja imam jedne oči, ali ti… Mlada bakica, k’o rosa u podne! – prelazim u kontru. – Nisam ni sumnjao da će se tebi svidjeti te novotarije i huncutarije! Pa da, lijepo bi bilo imati tako hologramsku djecu, koja te dođu vidjeti kad ti poželiš? Još ih pametno isprogramiramo da glasovno pohvale tvoj uvijek isti ručak, da nam isporuče pol kile lijepih riječi? Ili da imaš nekoliko hologramskih unučića, koje jednostavno iskopčaš kad ti postanu prenaporni, kad ti zapune onaj zadnji ušni kanal po kojem još nešto čuješ…
– Joooj – zna Jelica da me je najlakše prekinuti kad moram do zraka – najbolje bi bilo imati jednog hologramskog muža kojeg se na »Off« izbaci iz pogona, kad krene grintati bez početka i kraja!
– Ha, ha, ha! – zvonko će Zvonimir. – A sad, stric, što sad veliš?
– Šuti, sve je dobro dok ne postane progresivna kao ona lijeva Sanija, švicarsko-albanska političarka koja je s nekoliko hitaca »upucala« Isusa i Majku Božju na slici! – pomirljivo odgovaram. – Zamisli da je nekom gnjevnom starom košarkašu, kojem je Dražen provlačio loptu kroz noge, palo na pamet pucati u hologram tamo u dvorani! Kažem ti ja, ne igrajmo se Stvoritelja!
