U rujnu Crkva liturgijski slavi, jedan iza drugoga, dva blagdana: 14. rujna blagdan Uzvišenja svetoga križa, a 15. rujna Spomendan Blažene Djevice Marije Žalosne. Kad spominjemo križ, mislima uranjamo u patnju Isusa Krista, Sina Božjega.
Isto tako, kada spominjemo žalost Blažene Djevice Marije, u duhu s njom stojimo pod Isusovim križem.
Muka i smrt Isusa Krista nameće nam pitanje i potiče nas na razmatranje: zašto se u čovjekovu životu i u cijeloj ljudskoj povijesti događaju tolike ljudske patnje, sukobi, mržnje, borbe zla protiv dobra; borbe laži protiv istine; borbe mržnje protiv ljubavi?
To je misterij povijesti koji nema tumačenja u ljudskim spoznajama ni u ljudskoj mudrosti. Za ljudski razum ta tajna ostaje neodgonetnuta, zastrta neprodornom tamom. Odgovor nalazimo samo u Božjoj objavi. To neprijateljstvo protiv Dobra i protiv Dobroga Boga i njegovih prijatelja posijano je u čovjekovo srce iz svijeta duha i to paloga duha i njegovih anđela.
Ti pali anđeli, postali su sama zloća i sama mržnja na Boga, i protiv čovjeka i svega stvorenoga.
Grijeh se svodi na odbacivanje Boga, a to je u krajnjoj posljedici mržnja na Boga.
Odbacivanje Boga prenosi se na odbacivanje Crkve. Mržnja na Isusa Krista progoni i Crkvu. I tako se obistinjuju Isusove riječi: »Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zato vas svijet mrzi… Ako su mene progonili, i vas će progoniti.« (Iv 15,18-20)
Poznato nam je kako su kršćani u XX. stoljeću u raznim zemljama bili progonjeni od protubožjih vlasti. Ali, i u ohladnjenoj kršćanskoj sredini, vjerni Bogu bivaju prezirani. I to je jedan način progona.
Dakle, i kršćani mogu progoniti vjerne, ako u njima ne djeluje snaga križa.
Iz knjige »Božja remek-djela«, Glas Koncila, 2002., str. 139-142
