• Ukrajina je posljednjih tjedana ponovno dospjela pod povećalo europske javnosti. Ne zbog toga što bi se u Ukrajini događalo nešto izvanredno, nešto što ne bi bilo viđeno u posljednje dvije godine, nego zato što se ništa izvanredno ne događa na Bliskom istoku. I na jednom i na drugom području ljudi svakodnevno ginu. Neki su mediji posljednjih dana samo podsjetili da se u Ukrajini, daleko od pogleda svjetske javnosti, svakodnevno vode krvave bitke. S Bliskoga istoka s vremena na vrijeme stižu vijesti o brutalnosti rata kojemu su izvrgnuti uglavnom civili, u posebnoj mjeri djeca.
O Ukrajini se ovih tjedana govori jer se u Europskoj uniji događaju izbori, pa smjene vlasti, pa redovita smjena na čelu Unije, a u svemu tome važnu ulogu ima gospodarstvo, trgovina, opskrba hranom i energentima, pa proračunske bilance, a sve je to na neki način povezano s Ukrajinom. Pa se onda odgovorni pitaju što je s Ukrajinom, hoće li se uskoro nešto pokrenuti s mjesta. Kao nazivnik svega spominje se mir, taj izraz o kojem se najčešće govori kad ga nema.
Poznato je da u svakom ratu obje strane, ili sve ako ih je umiješano više, uporno govore o miru i najčešće ističu mir kao svoju najveću želju. Tako je i sada u Ukrajini, u Rusiji, u pojasu Gaze i Izraelu. Ljudi čeznu za mirom, njihovi politički vođe tu čežnju javno izražavaju dok istodobno izrađuju planove kako bi pobijedili.
Doista, mir na svršetku rata ne postiže se nužno pobjedom, ali povijest nas uči da do njega najčešće dolazi upravo pobjedom i porazom, ma što dobronamjerni ljudi o tome mislili i govorili.
Mir, kao izostanak sukoba, jedna je od najčešće upotrebljavanih riječi, ali trajni, pouzdani mir nitko ne može zajamčiti. Štoviše, kako vrijeme prolazi, on je sve manje izgledan.
Ako je vjerovati Kantu, miru se ne treba ni nadati. Doduše, on je napisao svojevrsni nacrt mirovnoga projekta za cijeli svijet, ali to njegovo razmatranje zvuči kao utopija. Stječe se dojam da ni on nije najozbiljnije mislio ono što piše. Iako, valja vjerovati da je njegovo pisanje bilo motivirano snažnom željom za mirom.
Kant je 1795., pod dojmovima prusko-francuskoga rata, objavio knjižicu pod naslovom »O vječnom miru«. Nije riječ ni o kakvu teološkom razmatranju glasovitoga filozofa, nego svojevrsnom politološkom, čak državničkom pokušaju. Kant je, a u tome nije bio ni prvi ni posljednji, pokušao načiniti nacrt svjetskoga poretka koji bi jamčio mir.
Kao što znamo, neuspješno, iako njegove misli i danas čine podlogu mirovnim naporima. Štoviše, te su ideje poslužile i pri oblikovanju Lige naroda, koja je kasnije prerasla u Ujedinjene narode, možda i najneučinkovitiji mirovni mehanizam na svijetu.
Kant u tom djelu nastoji primijeniti svoju moralnu filozofiju na politiku. Na tome mu je čovječanstvo zahvalno, ne na primjeni, nego na pokušaju. Jer primjena se nije uspješno ostvarila. Ali Kantove misli i u političkom kontekstu i danas nadahnjuju ne samo filozofe, nego i politologe.
Kantova vizija
Unatoč moralno sjajnoj ideji sprječavanja rata u začetku, uklanjanjem svih priprema za rat, Kantovo se djelo pokazalo praktički neprimjenjivim. Ironija je u tome što se te ideje neprestano pokušavaju primijeniti, na njima se izgrađuju složene i skupe međunarodne strukture, ali činjenica je da ratovi i dalje bjesne.
Kant je među ostalim predložio zabranu »darovanja« i »razmjene« državnih područja i ukidanje stalne vojske. Nadalje, od njega potječe načelo nemiješanja u poslove drugih država, koje je u posljednjim stoljećima doživjelo nevjerojatno širok raspon tumačenja i primjena. Kant je moralno ispravno tražio i zabranu atentata, izdaje i špijunaže, ali tko bi to mogao zabraniti? Države ili savezi država? I njih je Kant obvezao na stvaranje preduvjeta za »vječni mir« u obliku mirovnoga saveza među državama.
Već su tada neke mudre glave govorile da Kant piše gluposti. No je li prikladno ozbiljno razmatranje o miru nazvati glupošću samo zato što znamo da trajni mir nije moguć? Utjecajni filozofi toga vremena i nakon njega pisali su kritičke osvrte o Kantovu »mirovnom« djelu, a državnici su ozbiljno razmatrali njegove ideje.
Neostvareni »vječni mir«
Nakon Prvoga svjetskoga rata na podlozi Kantova razmišljanja stvorena je Liga naroda, prethodnica Ujedinjenih naroda. Povelja Ujedinjenih naroda kao jedno od temeljnih načela međunarodnoga prava navodi suverenost država, nadahnuto Kantom. To isto vrijedi za načelo nemiješanja odnosno zabranu intervencija.
Odnosi među državama i općenito međunarodnim činiteljima u sebi sadrže trag Kantova djela, ali su u međuvremenu razrađeni u bezbroj dokumenata koji reguliraju međunarodne odnose te su mehanizmi sprječavanja sukoba. U čemu je onda problem? Tko to sprječava ostvarenje »vječnoga« mira na zemlji?
Za podnošljiv suživot
Mirovni pokreti koji su svoju kulminaciju doživjeli šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća kao svoje geslo najčešće su isticali volju. Volja kao pretpostavka miru međutim nije dovoljna. Ako izuzmemo gomilu neubrojivih i zlih osoba, većina ljudi na ovom svijetu želi život u miru. Međutim, različiti interesi, iskustva, pogledi i spoznaje dovode uvijek ponovno do sukobljavanja na svim društvenim razinama, od osobne do međunarodne.
U tome je zabluda mirovnih pokreta. Većini zaraćenih strana nije u interesu voditi rat, one samo smatraju da nemaju drugoga izlaza. Stoga je i mirovna politika uz iznalaženje mehanizama sprječavanja rata usmjerena na uklanjanje razloga za rat.
Mirovna politika obuhvaća sve napore s ciljem sprječavanja rata ili njegova okončanja, ali ne i trajnoga uklanjanja ratne opasnosti. Mirovnom politikom nazivaju se svi postupci kojima je cilj stanje podnošljivoga i sigurnoga suživota ljudi na različitim razinama. Ta definicija zvuči kao da ju je pisao Kant, ali i svjedoči da se od njegova vremena načelno ništa nije promijenilo. Promijenile su se samo okolnosti i mehanizmi ratovanja i održanja mira.
Kad rat započne, krene se i u planiranje mirovnih pregovora. A oni se ne sastoje u uvjeravanju zaraćenih strana u opravdanost mira općenito, nego u to da bi nastavkom rata izgubili više nego mirom.
Začeće nove slobode
Nobelova tuga
U moderno vrijeme kraj rata sve rjeđe znači pobjedu ili poraz, a sve se češće sklapaju mirovni sporazumi koji svakoj strani daju ponešto kao zadovoljštinu. Međutim, mirovni sporazumi najčešće u sebi nose klicu budućega rata. Ili barem spoznaju da uzroci rata nisu uklonjeni, nego su samo gurnuti u drugi plan.
Jedan od najočitijih primjera toga jesu sukobi na Bliskom istoku, posebice napetost između Izraela i Palestinaca.
Te dvije strane sklopile su 1993. sporazum iz Osla, koji je slavljen kao kraj sukoba, a njegovi glavni činitelji, Izraelci Shimon Peres i Yitzhak Rabin i Palestinac Jaser Arafat dobili su Nobelovu nagradu za mir. Nagrada je dodijeljena, cijeli je svijet klicao »mirotvorcima«, ali mira nije bilo. Nije ga ni moglo biti jer je sporazum iz Osla, kao i svaki mirovni sporazum, sadržao sporne točke, gurnute pod tepih s nadom da će se kasnije same od sebe riješiti. Jasno, nisu se riješile same od sebe, nego su dovele do novih krvoprolića.
Slično je i sa sporazumom iz Daytona, kojim je doista okončan rat u Bosni i Hercegovini, ali nisu uklonjeni i njegovi uzroci. Danas je sporazum iz Daytona glavna zaprjeka učinkovitosti države BiH i izvor novih napetosti, za koje nitko ne zna kako će završiti.
I ruska agresija na Ukrajinu rezultat je »mirovnih napora«, s jedne strane nastojanja NATO-a da proširi svoje područje mira i sigurnosti i s druge strane želje Rusije da u okviru »ruskoga svijeta« osigura trajni mir po vlastitim mjerilima.
Bez Kine i Rusije
Sredinom lipnja u Bürgenstocku u Švicarskoj održana je još jedna mirovna konferencija o Ukrajini. No s obzirom na sastav skupa, teško je i govoriti o pravoj mirovnoj konferenciji, prije bi moglo biti riječi o svojevrsnom zbrajanju računa. Na konferenciji Rusija nije ni sudjelovala, kao ni njezin najvažniji saveznik Kina. Već prema običaju, ondje je objavljena deklaracija, koju su čak potpisali i neki od nazočnih ruskih saveznika. Uglavnom, iako se govorilo o mirovnoj konferenciji, ondje nisu razmatrane mogućnosti okončanja rata, nego nuklearna sigurnost, opskrba hranom i pitanje ukrajinske djece odvedene u Rusiju.
Na konferenciji je sudjelovala i Sveta Stolica, odnosno kardinal državni tajnik Pietro Parolin. Neki su mediji izvijestili da Sveta Stolica nije potpisala spomenutu deklaraciju. Izostavili su informaciju da ona to nije ni mogla jer je sudjelovala samo kao promatrač. Ali je kardinal Parolin zajedno s ekumenskim carigradskim patrijarhom Bartolomejem I., koji je također sudjelovao kao promatrač, jasno podupro deklaraciju.
Mirovni napori Svete Stolice u skladu su s upornim pozivima pape Franje na mir, s njegovim ustrajanjem da se ne zatvaraju vrata miru, dapače, da zaraćene strane ozbiljno razmotre mogućnosti prestanka rata.
Papa i ne posjeduje druge mogućnosti osim što uz pomoć dobro uhodane mreže vatikanske diplomacije može u svakom trenutku ponuditi posredovanje u mirovnim pregovorima, ako za to postoji volja onih koji ratuju.
Hibridne okolnosti
No u današnje vrijeme brzih, površnih i često pogrješnih informacija svi impulsi, pa u ovom slučaju i Papine poruke, uglavnom se upotrebljavaju kao sredstva u moru informacijskih obračuna, u gužvi u kojoj svatko, neposredno ili posredno, iz ratnih okolnosti pokušava za sebe izvući neku korist, navratiti vodu na svoj mlin ili riješiti neke svoje probleme koji s predmetnim ratom i ne moraju imati neke veze.
Ratovanje je u informacijskom dobu dobilo nove dimenzije, uz oružane sukobe vode se i hibridni ratovi u kojima je cijeli svijet veliko ratište. U tim okolnostima nejasnih prostornih, vremenskih i sadržajnih granica rata pitanje je i što je mir. Gdje on počinje i gdje završava. Tko sve sudjeluje u ratu, tko je u njega umiješan i tko sve trpi posljedice rata? I na kraju, gdje će izbiti nasilje, poput požara koji tinja i nikad se ne zna gdje će ponovno buknuti.
Uobičajene floskule o tome da je svijet bačva baruta već su odavno otrcane i beskorisne. Svijet unatoč gorljivim mirovnim aktivistima iz druge polovice dvadesetoga stoljeća nije postao sigurniji, naprotiv. Svijet se nalazi u latentnom stanju ratne prijetnje, a izgledi za rat i mir doista su, više nego ikad ranije, stvar kalkulacije u kojoj valja uzeti u obzir brojne činitelje.
Koliko ljudi, toliko volja
Kant je pretpostavio volju i odgovarajuće mehanizme za stvaranje mira, samo je izostavio treću ključnu stvar, a to su okolnosti. Odnosno činjenicu da na svijetu ima onoliko volja koliko ima i ljudi i da još nitko nije uspio uskladiti ih i spojiti u jednu. A već je nekih tristotinjak godina prije njega Niccolo Machiavelli primijetio da se okolnosti mijenjaju, a ljudska narav ostaje uvijek ista.
Razmatrajući Kantove ideje, moglo bi se cinično zaključiti da je svijet na pravom putu, neprestano nastoji ostvariti načela i mehanizme zapisane u njegovu djelu. No problem je u tome što ih s istim žarom zastupaju i Moskva i Kijiv, i Peking i Washington, i Jeruzalem i Hamas u Gazi, i Banja Luka i Sarajevo. Svi žele mir, ali svi oštre sablje uvjereni da drugoga izlaza nemaju.
Ne manje cinično moglo bi se također reći da ga doista i nemaju. Tko će uvjeriti Iran da ga Zapad ne želi zbrisati s lica zemlje? Tko će, na drugoj strani, jamčiti Izraelu da to isto Iran ne će učiniti njemu?
Zapad je, vođen mirotvornim idejama, plemenitom idejom slobode i ljudskoga dostojanstva, prije nekoliko desetljeća uklonio diktatorske režime u Iraku i Libiji, pokušao uvesti red i u Siriji i u još nekim zemljama. Rezultat toga bili su krvavi ratovi, kaos kojemu se ni danas ne nazire kraj.
Pojačati Papin glas
Jedna od Kantovih ideja odnosila se i na nemiješanje u unutarnje stvari drugih zemalja. To se načelo primjenjivalo sve do druge polovice prošloga stoljeća, kad je na konferenciji o europskoj sigurnosti i suradnji u Helsinkiju 1975. prihvaćeno pravilo da se iz načela nemiješanja izuzimaju pitanja ljudskih prava. No u današnjim uvjetima globalizacije, opće isprepletenosti društava na svim razinama, miješanje je postalo normalna pojava. Nitko ne može osigurati vlastitu suverenost jer se granice državnoga autoriteta ne mogu utvrditi.
Pitanje rata i mira stoga je pitanje spoznaje. Spoznaje o vlastitim interesima, o granicama vlastitih mogućnosti, o posljedicama vlastitih postupaka. A s obzirom na različitosti koje odlikuju ljudski rod, kao i sve složenije odnose unutar njega, čak ni Kant, koji je inače autoritet upravo u području teorije spoznaje, nije od neke koristi. Možda bi se ipak mogao malo više pojačati Papin glas. Ne zbog toga što bi on donio neka konkretna politička rješenja, nego što upozorava na činjenicu da se vječni mir ne može dosegnuti samo ljudskim sredstvima.
