»Stvarno djelotvorna totalitarna država bila bi ona u kojoj svemoćna izvršna vlast političkih glavešina i njihove vojske upravljača kontrolira populaciju robova koje ne treba prisiljavati jer oni vole svoje robovanje«, napisao je 1946. Aldous Huxley, autor distopijskoga klasika »Divni novi svijet« (1932.). Svijet je to proizvođenja ljudi koji vole svoju kastu, svijet zdravlja i sreće ostvarene doziranjem hormona i psihotika, orgija koje zamjenjuju kulturno zajedništvo i vjeru, rekreativnih spolnih odnosa, svijet u kojem »svatko pripada svima«, gdje su majka, otac, monogamija, hodanje i rađanje vulgarne riječi. Huxleyjeva fantazija umnogome podsjeća na današnji svijet, a sam je autor čitateljima poručio da, ne odluče li se za decentralizaciju i uporabu primijenjenih znanosti u službi slobode pojedinca, mogu birati između nadnacionalnoga ili nacionalnih totalitarizama. »Sami to plaćate pa izaberite«, napisao je Huxley 1946.
»Oh, divnoga li novoga svijeta kad u njemu ima ovakvih ljudi!« riječi su Mirande u Shakespeareovoj drami »Oluja« kada prvi put vidi dvorjane brodolomce. U Svjetskoj državi 632. godine poslije Henryja Forda, kojega smatraju začetnikom novoga poretka, svi su ljudi zdravi, lijepi i do 60. godine ne iskuse tegobe starenja. Radnja romana događa se u Londonu i počinje posjetom učenika Središnjemu centru za izlijeganje i prilagodbu. U centru se ljudska bića proizvode ektogenezom: umjetnom oplodnjom dobivaju se embriji koji se bokanovskizacijom umnožavaju i društveno predodređuju te uzgajaju u posebno pripremljenim bocama. Nakon izlijeganja – jer rađanja nema – u skladu sa svojim predispozicijama djeca se odgajaju da postanu inteligentni alfe, praktični bete, game, delte ili poluimbecilni epsiloni. Djeca se odgajaju prije svega hipnopedijom – slušanjem važnih fraza dok spavaju – pa mala djeca slušaju osnove društvene svijesti i spolni odgoj. Svaka kasta voli svoj status i predano obavlja svoj posao. Zdravlje se održava športom i pažljivim tretmanima koji uključuju hormone, kure umjetne trudnoće i povremeni SDO – »surogat dubokih osjećaja«. Znanost i tehnologija omogućuju precizno planiranje i provođenje svih društvenih procesa koji osiguravaju stabilnost zajednice koja je vrhovna vrijednost, a snažna ekonomija održava se poticanjem konzumerizma. »Nema civilizacije bez društvene stabilnosti. (…) Kotači se moraju okretati bez prestanka, ali ne mogu sami. Moraju ih okretati ljudi, ljudi koji su sigurni kao kotači na svojim osovinama, ljudi zdravi, ljudi poslušni, stabilni u svom zadovoljstvu«, govori Nadzornik Mustafa Mond učenicima.
Članovi Svjetske države žive u zaboravu povijesti. Dok Nadzornik pripovijeda kako je utemeljena tehnoznanstvena Nova država, objašnjava kako su liberalizam i kršćanstvo neko vrijeme priječili uvođenje ektogeneze i hipnopedije. Nakon devetogodišnjega rata i pokolja u Britanskom muzeju uvedena je opća obveza potrošnje, a postupno – nakon promidžbe protiv prirodnoga rađanja – ektogeneza i hipnopedija. Zabranjene su sve knjige tiskane prije 150. nakon Forda, a nakon uspostave Svjetske države uvedena je proslava Fordovdana. Nakon toga počela se proizvoditi savršena droga – soma – koja je imala »sve prednosti kršćanstva i alkohola, a nijedan od njihovih nedostataka«. Uklonjena su sva fiziološka obilježja starosti.
Godine 473. napravljen je eksperiment – uprava je povjerena zajednici alfi – no došlo je do građanskoga rata, što je pokazalo neodrživost društva jednako umnih. U ključnom razgovoru između bivšega fizičara Monda i Johna Divljaka Nadzornik Mond izjavljuje kako se zbog »tuđe sreće« odrekao znanosti, umjetnosti i Boga. Zaključuje kako je povijest hrpa ispraznih riječi jer »civilizaciji uopće ne treba nikakva plemenitost ili heroizam«; »to su simptomi političke nesposobnosti«. Alfa-disidenti bivaju poslani na otoke – što je zapravo dobro jer će ondje živjeti s najzanimljivijim i najumnijim ljudima na svijetu, poentira Mond.
Glavni je argument tehnoznanstvenoga proizvođenja sretnoga čovjeka, uz žrtvovanje snažnih i dubokih emocija, da se tako izbjegava bijeda i nesreća. Posvudašnja sintetička glazba pomiješana s ugodnim mirisima, kao i kinospektakli s osjetilnim efektima, osiguravaju dobro raspoloženje. Kako bi se izbjegle frustracije ili neugodne emocije, svatko dobiva prikladnu dozu some – euforične droge koja izaziva osjećaj ugode. »Bolje gram nego sram«, hipnopedijska je poruka koju rado citiraju.
Osjećaj zadovoljstva postiže se i rekreativnim spolnim odnosima. Dubljih, trajnih veza nema. Glavnoj ženskoj junakinji, Lenini Crowne, prijateljica Fanni kaže da je »vrlo nepristojno biti četiri mjeseca s jednim muškarcem«; takva se isključivost tumači kao sebičnost. Mondeni pojasi s kontraceptivima i Malthusove vježbe sprječavaju rađanje u nesteriliziranih žena, a tu je i centar za pobačaje od ružičasta stakla. Manjak slobodne znanosti i ekonomije nadoknađuje se golemom seksualnom ponudom. Književnica Margaret Atwood primijetila je da »unatoč obilju seksa na zahtjev, tijela u Divnom novom svijetu čudno su bestjelesna, što služi da se podcrta jedna od glavnih Huxleyjevih misli: u svijetu gdje je sve dostupno ništa nema nikakva značenja«. U Svjetskoj državi i djeca se rano ohrabruju na seksualne igre, što ih ima pripremiti na ulaženje u spolne odnose bez moralnih uzusa…
Alfe, koji se ističu inteligencijom i visinom, rade najsloženije poslove koji zahtijevaju kreativnost, te gdjekad uviđaju ispraznost društva. Takav je Bernard Marx, alfa koji je vjerojatno zbog pogrješke pri bokanovskizaciji ostao nizak te ne uživa ugled. Prema Lenini istodobno osjeća strast i razočaranje njezinom površnošću. Odlazi s njom u rezervat u New Mexicu, u kojem žive »Indijanci« u ekstremnoj suprotnosti Divnomu novomu svijetu: razbolijevaju se i stare, žive od zemlje i lova, rađaju djecu u brakovima čiji je ideal vjernost, njeguju religiju. Marx, kako bi stekao ugled, odande u London dovodi Johna Divljaka, sina dužnosnika Svjetske države i djevojke koja se u oluji izgubila u Rezervatu i ostala ondje. John je, kao i Marx, zbog majke neuklopljen u urođeničku zajednicu; odrastao je čitajući sabrana Shakespeareova djela koja su se ondje zatekla te pristaje otići u London. Razočaran i zgrožen površnošću i besmislenošću »divne« konzumentske civilizacije, kao i Leninom u koju je viteški zaljubljen, život završava samoubojstvom. »Vi uklanjate sve što je neugodno, umjesto da se naučite živjeti s tim. (…) Vama bi za promjenu trebalo nešto vrijedno suza. Ovdje ništa dovoljno ne vrijedi. (…) Ja hoću Boga, hoću poeziju, hoću pravu opasnost, hoću slobodu, hoću dobrotu. Hoću grijeh«, kaže Divljak Mustafi Mondu, Nadzorniku. »Vi tražite pravo da budete nesretni«, odgovara Mond. »Dobro, neka bude tako, tražim pravo da budem nesretan«, odvrati mu Divljak.
U Svjetskoj državi poštapalica je »O moj Forde«. Prakticira se Obred solidarnosti; dvanaest osoba ulazi u trans te se »sjedinjuju« jedni s drugima i u simboličkoj smrti dočekuju »Korake Najvišeg Bića«, a sve završava spolnom orgijom, uz osjećaj rasterećenja. Nadzornik Mustafa Mond, međutim, u svojem sefu drži i čita Shakespearea, Sveto pismo, Kempenčevo djelo »Nasljeduj Krista«, djela kardinala Newmana i drugo. Prije devetogodišnjega rata vjerovalo se u Boga, a onda se Bog počeo prikazivati »svojom odsutnošću«, kaže Mond. On smatra da Bog vrlo vjerojatno postoji, ali »Bog je nespojiv sa strojevima, medicinskom znanošću i srećom uopće«. »Čovjek se mora odlučiti za jedno ili za drugo«, kaže. Divljak izjavljuje da je »prirodno vjerovati u postojanje Boga«, pogotovo kada čovjek »razmišlja o smrti«. »Ali danas ljudi nikada nisu sami; mi ih obrađujemo tako da mrze samoću«, odgovara Mond.
Huxleyja je na pisanje romana potaknuo posjet Americi u kojoj je opazio konzumerizam i uniformnost. Nije potrebno mnogo znanja ni ažurnosti da se uoče tendencije današnjega društva koje neodoljivo »vuku« na svijet koji je opisao. Dok se u UN-u glasuje za dokument koji bi legalizirao »konsenzualnu i privatnu« dječju pornografiju, poznata hrvatska književnica izjavila je da je »ideja svetosti obitelji donijela mnogo zla«.
Nastavlja se
